Intervju Jelena Zorić: Bitna je priča, ne ja

Komentari:12
Izvor: Novi magazin/Đurađ Šimić

Podijelite:

Najnagrađivanija novinarka u Srbiji u istraživačkom delu profesije Jelena Zorić žešće je zapalila društvene mreže dva puta – kad je tada kao reporterka N1 TV primila od predsednika Aleksandra Vučića državnu nagradu za izveštavanje o najtežim trenucima u crvenim zonama kovid-bolnica i nedavno kada je na Newsmax Adria TV objavila svoje saznanje da Vučićevog brata Andreja „nema u aferi Jovanjica“, o kojoj je podrobno izveštavala za N1 TV, zbog čega su joj ljudi bliski prvooptuženom više puta ozbiljno pretili.

U prvom slučaju, do tada novinarka kojoj su se divili, prošla je kroz toplog zeca, čak i od nekih koleginica jer je prihvatila „Vučićevu“ nagradu, bez obzira na to što je reč o državnom priznanju. Ako se tada moglo pretpostaviti da je reč o zavisti i nerazumevanju pojmova, ovaj drugi napad imao je i ima ozbiljniji kontekst. O tome zašto je Vučiću dala priliku da je pohvali jer je rekla da njegov brat nema veze s najvećom farmom marihuane u Evropi, o zaprepašćenju i razočaranju opozicije nakon tog otkrića, izjavi i izvinjenju bivše državne sekretarke Dijane Hrkalović, za Novi magazin govori Jelena Zorić, novinarka BIRN-a i Vremena.

Ne koristite društvene mreže, ali znate šta je sve objavljivano u oba slučaja, posebno na Tviteru. Kako komentarišete sumnje u vaš profesionalni integritet, čuđenje i razočaranje zbog primanja državne nagrade i objavljivanja saznanja suprotnog onome što je opozicija tako često koristila u obračunu s režimom?

Ja mogu da odgovaram samo za svoje postupke i da govorim samo iz svoje perspektive.

Uopšteno, sumnja je zdrava. Ta sumnja me tera da bolje istražujem priče. Što se tiče mojih postupaka, neka svi sumnjaju, ali neka pročitaju zato što će vremenom shvatiti da je ono što sam napisala istina. I ono što radim je da se trudim da javnosti prikažem prave informacije do kojih sam došla mukotrpnim radom, a ne tako što mi je rekao jedan čovek. Državno priznanje je otvorilo društvenu raspravu… bilo je i pohvala i kritika, ali ja mogu da činim samo ono što je do mene. A do mene je da čitavog života kroz svoj novinarski rad kritikujem institucije zato što ne poštuju građane koji ih plaćaju da bi radili i ja sam samo na svom primeru mogla da pokažem da poštujem institucije.

I ta nepristrasnost i taj moj dokaz poštovanja institucija mnogo je bitniji nego neki „like“.

Postoji uverenje da je novinar dobar ukoliko ga nijedna strana ne voli, ali ga sve uvažavaju. Smeta li vam Vučićeva pohvala i zahvaljivanje, s jedne strane, i zbunjenost i razočaranje opozicije, sa druge?

To je bio samo deo opozicije. Ali ni Vučiću nije bilo drago sve što sam rekla. Mnogo toga on nije prokomentarisao. Nisam ja samo rekla koga nema u Jovanjici. Rekla sam ja i koga ima, i ko je tu informaciju poturio opoziciji. Međutim, s pohvalama je isto kao i s kritikama. Mogu da govorim samo o sebi. Ali nisam bitna ja, bitna je priča. A šta će neko posle zbog te moje priče da radi akonto mog imena, da me hvali ili kudi, to su odluke tih ljudi. Moje je da kroz priču saopštim istinu, a ne da diktiram neki tempo u tome ko će da me pohvali ili kritikuje, ili da se nekome dodvoravam. I ne dozvoljavam da me neko zastraši ni kritikama ni pohvalama ili da pokuša da me njima diskredituje. Ako neko uspe da me kod čitalaca i gledalaca diskredituje zato što me je kritikovao ili pohvalio, onda gledaoce i čitaoce ne zanima istina već tzv. popularne informacije iz nekih navodno pouzdanih izvora.

Dosad nikada niste objavili ni poluinformaciju, a kamoli neistinu. Na javno povezivanje šefa tajne službe Bratislava Gašića i prvooptuženog za Jovanjicu Predraga Koluvije čekali ste dugo iako je iz vašeg izveštavanja bilo jasno da znate više od onoga što trenutno objavljujete? Zašto baš sada?

Zato što ne objavljujete nešto onog momenta kad saznate. Dođe vreme kad ste sigurni. Kad je mogu da stanem iza te informacije. Kad sam spremna da izađem na sud. Ja dugo imam neke poluinformacije, kazivanja iz nekih izvora, ali te informacije su krajnje ozbiljne. Svaka je.

Da li o nekom običnom čoveku ili o nekom običnom čoveku koga sada zovemo direktorom BIA. On na toj funkciji ima ogromnu moć, ali meni je podjednako stalo i do nekog čoveka za koga niko nikada nije čuo, nije imao nikakvu funkciju… Postoje priče koje nikada nisam objavila, a za koje se nadam da ću objaviti jer i dalje radim na njima. Na nekim pričama radim i godinama.. Osećate da je informacija tačna, ali nemate potvrdu koja bi vam omogućila da s njom izađete u javni prostor. Bratislav Gašić je čovek koji se ne libi da tuži novinara. Zato sam rekla – neka me tuži. Posle je došla i potvrda te informacije. Ali nismo čuli da se oglasilo Tužilaštvo, ni sam direktor BIA, a na meni je da istražujem šta sve još Jovanjica nosi. Kada imate informaciju koju javno iznesem prvo ja kao istraživački novinar, pa je potvrde iz jedne od institucija, dakle, da je to tačno, onda možete drugačije da posmatrate i informaciju koja je bila nezvanična, ali takođe tačna – da je tužiteljka Višeg javnog tužilaštva inspektora koji je razotkrio Jovanjicu Slobodana Milenkovića dočekala sa šoljom s logom BIA. I on je odbio da razgovara s njom i da joj otkrije imena svojih saradnika. A u Jovanjici su uhapšeni brojni pripadnici BIA. Dakle, da li je to moglo da se shvati kao slanje svojevrsne poruke – kod koga si došao. Što nije imala šolju s logom Tužilaštva, grbom Srbije… I onda drugačije posmatrate tu informaciju i ima li razloga da se istražuje rad te tužiteljke…

Dijana Hrkalović je i vašeg brata stavila u kontekst „priča se“ iako postoje dokazi da ta njena izjava nije istinita. Kako tumačite to i njeno izvinjenje dan nakon emisije, ali ne na istom TV kanalu već u jednom tabloidu?

I to izvinjenje je sporno, kada ona kao bivša državna sekretarka u MUP-u, bivša pripadnica UKP-a, bivša operativka BIA, doktorka psihologije, još u statusu okrivljene pred sudom za organizovani kriminal, iznosi informaciju koju je joj je rekao jedan poznanik. I izvinjava se i ako je tačno i ako nije. Nije tačno. Ja sam o toj informaciji uradila prilog.

Na kraju – kako se nosite sa gomilom prijavljenih i neprijavljenih pretnji vama, i direktno ili indirektno vašoj porodici, i hoće li vas one „ućutkati?“

Hoće li me ućutkati… Pa mislim.. mogu fizički da pokušaju nešto da me ućutkaju, otkud znam.

Ne mogu ja to da kontrolišem. A profesionalno – ne, sve sam gora… Mislim, ne. S jedne strane, to je sastavni deo posla, nažalost, ali ja činim ono što je do mene. Kad pretnju doživim ozbiljno, prijavim. Nije sve u tome ni šta će Tužilaštvo da učini ili kakav je zakon. Nešto moraš da uradiš sam. A moje je da prijavim. Mnogo su opasnije pretnje kad ih izgovori, recimo, advokat, recimo Koluvijin, koji je bivši pripadnik DB Crne Gore, ili kada ih izgovara Dijana Hrkalović… To su ljudi koji poznaju zakon i znaju kako nešto da vam kažu da vas uznemire, da vam pošalju poruku, a da za to zbog Krivičnog zakona, jer takav kakav je, ne odgovaraju. I onda su tu negde i tužiocima vezane ruke… Ono što ja mogu da uradim, makar nikada ne dospelo na sud, jeste da prijavim. A ta prijava ostaje evidentirana i ne znam da li je nekome prijatno da u biografiji ima tako nešto.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Slične vijesti

Najčitanije vesti

Najnovije