-2.9 C
Novi Pazar
29/01/2023
NaslovnicaDruštvoZnačaj Povelje Kulina bana: Rodni list bosanske državnosti

Značaj Povelje Kulina bana: Rodni list bosanske državnosti

Piše: Enver Imamović

Povelja Kulina bana predstavlja najznačajniji spomenik kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine. Riječ je o najstarijem sačuvanom diplomatskom dokumentu srednjovjekovne bosanske države pa je za nju uobičajeno reći da je to rodni list bosanske državnosti. Pisana je dvojezično i dvama pismima. U originalnoj varijanti to je bosanski jezik i bosansko pismo (bosančica), u drugoj je isti tekst pisan latinicom i na latinskim jeziku. Izdao ju je 29. augusta 1189.godine, onovremeni vladar Bosne Kulin ban Dubrovačkoj Republici koja je bila najvažniji trgovački partner srednjovjekove Bosne.

 Značaj Kulinove povelje za historiju Bosne je višestruk. Prvo, to je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan bosanskom varijantom ćiriličnog pisma – bosančicom, drugo, to je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru napisan na narodnom (slavenskom) jeziku u varijanti bosanskog jezika.

Sadržaj povelje daje obilje dragocijenih podataka važni za izučavanje političkih, privrednih i kulturnih prilika kakve su bile u Bosni prije 833 godine. Njome ban Kulin potvrđuje prijateljstvo Bosne naspram Dubrovačke Republike, jamči njegovim trgovcima sigurnost kretanja i trgovanja po njegovoj državi, oslobađa ih svih taksi, odnosno carine, što je bio rijedak slučaj u onovremenoj Evropi. To govori da je Bosna Kulinovog doba privredno bila dobro stojeća, jer se malo koja država odriće carinskih dažbina.

Njegovo jamstvo stranim trgovcima za njihovu sigurnost, kao i to da će im nadoknaditi svaku štetu u slučaju ako bi je pretrpjeli dok borave u njegovoj državi, govori da je onovremena Bosna bila sigurna zemlja u kojoj je vladao red i zakon i da je u njoj bilo sve pod kontrolom vlasti. To dalje govori da je Bosna u Kulinovo doba, dakle prije 833 godine, bila samostalna država u kojoj je ban Kulin suvereno vladao. To doslovno stoji u povelja koja po formi i sadržaju predstavlja standardni onovremeni međunarodni ugovor (akt), koji se sklapa između dvije samostalne države. S jedne strane to je Bosna a s druge je Dubrovačka Republika.

Unatoč jasnog sadržaja povelje po tom pitanju, neki strani historičari  uporno tumače da je Bosna u Kulinovo doba bila pod tuđom (mađarskom) vlašću, zanemarujući činjenicu da u povelji jasno piše da Kulin jamči dubrovačkim trgovcima osobnu i materijalnu sigurnost „koji se kreću po mojoj državi“ (kire hode  po mojemu vladaniju). Riječ „vladanije“ na starobosanskom, kao i na staroslavenskom jeziku doslovno znači „država“. Takvo jamsto može dati samo onaj ko drži punu vlast u svojoj zemlji.

Starobosanski jezik

Povelja je pisana na starobosanskom jeziku koji nam je danas teško razumljiv. To ne treba čuditi jer svi govorni jezici kroz dugo razdobje, a u ovom slučaju to je preko 800 godina, dožive velike promjene. Zato u povelji ima riječi koje su sasvim izišle iz upotrebe. Tako: vladanije = država; prav = ispravan, postojan;  goj = mir; kire = koji; hode = hodaju, kreću se;  od sele = od sada; godje = bilo;  krjevati = kretati se, prolaziti;  minuti = proći;  zled = krivica, krivnja;  razvje = osim, izuzev;  kakore = kao itd.

U tekstu, međutim, ima izraza koji su i danas u upotrebi, pa tako: «kto», «nikto» (u hrvatskom jeziku «tko» i «nitko»), u značenju „ko“, „niko“. I danas se u Bosni na selu čuje izraz «niktorović», u značenju «niko i ništa» (na primjer, kad se djevojka uda za nekoga čiji rod nije baš poznat, žene za takvog znaju reći da je «niktorović» i sl.

Poznato je da danas postoje tri verzije ove povelje. Teško je reći koja je od njih original. S obzirom da je povelju izdao ban Kulin – onovremeni vladar Bosne, jasno je da je pisana na njegovom dvoru u Bosni. Tada su svakako napisana dva primjerka. Jedan je zadržan za dvorski arhiv a drugi je predat Dubrovčanima. Ovi su kasnije za svoje potrebe napravili dva prijepisa. To su svakako oni primjerci koji se danas nalaze u Dubrovačkom arhivu.

S obzirom da su se sačuvala tri primjerka, od kojih se jedan nalazi u Rusiji, postavlja se pitanje koji je od njih original, odnosno da li on uopće postoji. U vrijeme kada je povelja izdata, a to je 12. stoljeće, bila je praksa da se uvijek pišu u dva primjerka. Jedan je zadržavala strana koja izdaje povelju, a drugi strana kojoj se izdaje. Oba primjerka se tretiraju kao originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije bio potpuno identičan. Ako se, na primjer, povelja izdavala drugoj državi drugačijeg jezika tada se uz izvorni tekst dopisivao njegov prijevod. Po svoj prilici je takav slučaj bio sa Kulinovom poveljom. To znači da je njen prvi primjerak bio napisan na bosanskom jeziku i bosanskim pismom (bosančici), namijenjen za dvorski arhiv, a drugi primjerak, namijenjen Dubrovčanima, uz tekst na bosanskom napisan je prijevod na latinski jezik – u ono vrijeme međunarodni jezik. Primjerak na bosanskom jeziku, nažalost,  nije sa sačuvao, ili nije još otkriven, dok su se dubrovački primjerci sačuvali.

Danas preovladava mišljenje da je jedan od tri sačuvana primjerka jedan od njih original. Oni koji su se bavili ovim pitanjem mišljenja su da je to  primjerak koji se danas čuva u Ruskoj Akademiji Nauka i Umjetnosti u San Petersburgu, u Rusiji, dok su druga dva primjerka koji se čuvaju u Dubrovačkom arhivu, njegovi prijepisi.  Pouzdano se zna da su se sva tri primjerka povelje nalazila u Dubrovniku do 1832. godine. O tome kada i na koji je način originalni primjerak nestao iz Dubrovnika svojevremeno je o tome pisao sam akter tih događaja. Bio je to onovremeni ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić. Navodno, 1817. godine prolazeći dubrovačkom tržnicom primijetio je u hrpi starog papira neki dokument za koji je odmah utvrdio da se radi o neobično starom i značajnom rukopisu, a to je, navodno, bila ova povelja. Tako je povelja došla u njegov posjed i odnio ju je u Rusiju. Predao ju je u  Zbirku starih rukopisa Ruske akademije nauka u San Petersburgu.                      

U tu verziju dugo nije niko posumnjao dok se njome nisu dublje pozabavili historičari. Jedan od njih (Ljuba Stojanović), utvrdio je da je ruski konzul izmislio priču, pošto se original povelje još uvijek nalazio u Dubrovniku 1832. godine kao i dva njena prijepisa, Te godine je, naime, po naredbi bečke vlade njen službenik Đorđe Nikolajević, inače pravoslavni svećenik, vršio popis starih dokumenata u Dubrovačkom arhivu, koji su trebali biti preneseni u Beč, jer je Dubrovnik u to doba bio pod austrijskom vlašću. Među popisanom građom bio je i originalni primjerak Kulinove povelje kao i njena dva prijepisa. To znači da ruski konzul nije nikako mogao doći u njen posjed 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to uz pomoć Đorđa Nikolajevića. Samo se po sebi razumije da su u pitanju mutne radnje, što nije rijedak slučaj kada su u pitanju spomenici velike  historijske i umjetničke vrijednosti.

Povratak Kulinove povelje u Bosnu

S obzirom da je za Bosnu to najpoznatiji i najvredniji, a time i najdraži spomenik nacionalne kulture, za njega su u Bosni svi zainteresirani a i emocionalno su vezani. Zato se često čuje pitanje kakve su mogućnosti da Bosna povrati povelju. U svijetu je poznata praksa razmjene spomenika među zainteresiranim stranama. Naša zemlja posjeduje štošta što pripada ruskoj kulturnoj baštini pa bi se eventualni pregovori o njenom povratku mogli voditi po toj osnovi.

Ne treba posebno objašnjavati zašto je svima u Bosni stalo da se vrati povelja Kulina bana. Prvo, riječ je o dokumentu koji je nastao u našoj zemlji prije više od 800 godina,  drugo, veže se za najpoznatijeg i najomiljenijeg vladara srednjovjekovne bosanske države za kojega se u narodu održalo živo sjećanje do  današnjeg dana. Kome nije poznata uzrečica: “Za Kulina bana i dobrijeh dana” ili “Razvezo priču od Kulina bana” (kad neko počne pričati nadugo i naširoko) i sl. Čak ga i naša djeca spominju u svojoj svakodnevnoj igri, kad igraju igru “Vojska Kulina bana”. Treće, to je u pravom smislu rodni list bosanske državnosti jer se u povelji sasvim jasno kaže da je u Kulinovo doba, dakle prije više od 800 godina, Bosna bila suverena država, a to znači da je imala sve prerogative koji su relevantni za jednu državu: imala je vladara sa dvorskom službom, vojsku, dobro čuvane granice, zajamčenu sigurnost za strance i njihov kapital, diplomatske odnose s drugim zemljama, međunarodnu trgovinu itd, što je u povelji sve navedeno.

Kakve su stvarne mogućnosti da se povelja vrati u Bosnu. To je realno uz pretpostavku da taj projekt pravno i materijalno podrže i vode odgovarajuće državne institucije. Nadati se da to neće izostati jer su te institucije (Ministarstvo kulture, Vlada i dr.) dokazali svoj interes za povrat nacionalnog kulturnog blaga  u ratnim okolnostima tokom posljednjeg rata. I u tom slučaju radilo se o vrijednom spomeniku bosanske prošlosti –  jedinom sačuvanom zlatniku kralja Tvrtka  na kojem je grb s ljiljanima i druga onovremena državna obilježja. U  teškim ratnim okolnostima 1995. godine tadanje državno rukovodstvo izdvojilo je 60.000 njemačkih maraka da se na međunarodnoj aukciji u inozemstvu otkupi zlatnik, u čemu je učestvovao autor ovog teksta. O tome više drugi put.

spot_img
00:56:54

U fokusu #23

spot_img

FOTO DANA

FOTOGRAFIJA DANA