Neke životne priče nadilaze sudbine pojedinaca i postaju svjedočanstvo jednog vremena. Takva je i priča Fadila Ugljanina, geodetskog inženjera, privrednika i dugogodišnjeg političkog aktiviste, koji je kroz decenije prošao put obilježen siromaštvom, društvenim previranjima, političkim angažmanom, zatvorom i dugotrajnim sudskim procesima.
U razgovoru za SDAcast prisjetio se djetinjstva u selu Dubovo kod Tutina, studentskih dana u Prištini i Beogradu, povratka u Novi Pazar, ali i događaja koji su obilježili devedesete godine i ostavili dubok trag u njegovom životu.
„Da danas mogu ponovo da biram, ne bih ništa promijenio. Sve što sam prošao bilo je dio mog životnog puta i vjerujem da je tako trebalo biti“, kaže Ugljanin.
Rođen je 1954. godine u višečlanoj porodici u selu Dubovo, gdje je, kako ističe, odrastao u vremenu kada se rad, disciplina i poštovanje roditelja nisu dovodili u pitanje.
Ipak, još u najranijem djetinjstvu, kaže, suočio se sa pričama o nepravdama koje su pogodile njegovu porodicu. Prisjeća se da je porodici nakon doseljavanja iz sela Ugao oduzet veliki dio zemljišta bez naknade, što je, prema njegovim riječima, odredilo njihov dalji život.
Posebno upečatljivo ostalo mu je sjećanje na sredinu šezdesetih godina, kada su među Bošnjacima, tada zvanično evidentiranim kao Muslimani, zavladali strah i neizvjesnost zbog glasina o mogućim represijama i novim iseljavanjima.
„Sjećam se razgovora u našoj kući kada su ljudi razmišljali da li treba otići u Tursku ili ostati. Moj otac je otišao da vidi kako je tamo, a kada se vratio samo je rekao: ‘Ja tamo ne idem.’ Time je priča bila završena i većina porodica iz našeg kraja ostala je na svojim ognjištima.“
Ugljanin smatra da je upravo odlučnost tadašnjih generacija bila jedan od razloga opstanka Bošnjaka u Sandžaku.
„Sandžak je uvijek imao ljude koji su znali sačuvati narod. Nisu svi bili školovani, ali su imali mudrost i viziju.“
Nakon završene gimnazije najprije je upisao Ekonomski fakultet u Prištini, a potom studije nastavio u Beogradu. Kaže da je odluka da pređe na geodeziju bila gotovo slučajna, ali se pokazala kao jedna od najvažnijih u njegovom životu.
Po završetku studija 1977. godine dolazi u Novi Pazar s namjerom da ostane svega nekoliko mjeseci, kako bi zaradio novac za završetak školovanja. Međutim, posao, ljudi i grad naveli su ga da trajno ostane.
„Nešto me vezalo za Novi Pazar. Došao sam privremeno, a ostao cijeli život.“
Nakon odsluženja vojnog roka zasniva porodicu i započinje profesionalnu karijeru, ali kraj osamdesetih i početak devedesetih donose velike političke promjene.
Osnivanje SDA Sandžaka, kaže, predstavljalo je prekretnicu.
„Na osnivačku skupštinu otišao sam iz radoznalosti. Kada sam čuo program stranke i ciljeve za koje će se boriti, rekao sam sebi da moram biti dio toga.“
Prisjeća se da su među Bošnjacima tada vladali strah i neizvjesnost zbog sve izraženije nacionalističke retorike i raspada tadašnje Jugoslavije.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka iz tog perioda, kako kaže, bio je kada su se tenkovi i artiljerija pojavili na brdima iznad Novog Pazara.
„Nikada nisam pročitao da je neka država okrenula tenkove prema vlastitom gradu samo zato što u njemu živi narod druge vjere i nacije. Taj prizor nikada neću zaboraviti.“
U maju 1994. godine biva uhapšen zajedno sa većim brojem članova SDA Sandžaka. Tvrdi da je tokom pritvora u Kraljevu bio izložen fizičkom i psihičkom zlostavljanju, a posebno se prisjeća uslova u samicama i višemjesečnih ispitivanja.
„Najteže nisu bile batine. Najteže su bile prijetnje porodici i djeci.“
Protiv njega je, kako navodi, podignuta optužnica sa jedanaest tačaka, uključujući optužbe za organizovanje vojnih jedinica i pripremanje terorističkih aktivnosti, koje je tokom cijelog postupka negirao.
Sudski proces trajao je gotovo dvije decenije.
Vrhovni sud Srbije ukinuo je prvobitnu presudu, a postupak je na kraju zastario.
Govoreći o tom periodu, ističe da ni nakon promjene vlasti nije došlo do očekivane rehabilitacije političkih zatvorenika.
„Očekivali smo da će poslije Miloševića doći vrijeme pravde. Nažalost, prema nama se odnos nije promijenio.“
Nakon izlaska iz zatvora ostao je bez posla i egzistenciju je, kako kaže, morao graditi ispočetka. Osnovao je privatnu geodetsku firmu koja i danas posluje, a smatra da mu je upravo upornost pomogla da prevaziđe najteže životne trenutke.
„Nikada nisam dozvolio da me porazi obeshrabre. Uvijek sam vjerovao da čovjek mora nastaviti dalje.“
I danas je aktivan u političkom životu, uvjeren da je borba za prava Bošnjaka proces koji još nije završen.
Podsjeća da su devedesetih godina ostvareni važni nacionalni ciljevi – vraćeno nacionalno ime Bošnjak, afirmisan bosanski jezik te usvojeni nacionalni simboli.
„Mlađe generacije često ne znaju koliko znači imati pravo na vlastito ime, jezik i identitet. Mi smo prošli vrijeme kada toga nije bilo.“
Na kraju razgovora poručuje da bi, uprkos svim iskušenjima, ponovo izabrao isti životni put.
„Sve što sam radio, radio sam vjerujući da je to za dobro naroda. Zato danas mogu mirno reći da ništa ne bih promijenio.“
Njegova životna priča ostaje svjedočanstvo jednog vremena, ali i podsjetnik da se lične sudbine često isprepliću sa najvažnijim historijskim događajima kroz koje prolazi jedan narod.