Potpisivanje preliminarnog memoranduma o razumijevanju između Teherana i Washingtona u junu 2026. godine predstavlja događaj upravo takve vrste. Ono što se dogodilo u posljednjim mjesecima proljeća 1405. godine po iranskom kalendaru bilo je mnogo više od primirja ili privremenog sporazuma o nuklearnom pitanju.
Taj događaj označio je prekretnicu u raspadu projekta liberalno-cionističkog poretka u Zapadnoj Aziji i nagovijestio nastanak novog regionalnog poretka u kojem se regionalne sile, posebno Iran, ne samo učvršćuju kao nezaobilazni akteri, već preuzimaju ključnu ulogu u oblikovanju buduće sigurnosne arhitekture Perzijskog zaljeva. Osnovna teza ovog teksta jeste da Sporazum iz 2026. godine označava kraj „ere posredničke sigurnosti“ i „bezuslovnih savezništava“ te usmjerava Zapadnu Aziju prema multipolarnom poretku zasnovanom na „otporu“, u kojem se centri moći redefinišu na osnovu „nacionalne volje“, „kolektivne sigurnosti“ i „odbacivanja dominacije“.
Obnavljanje JCPOA u sjeni iscrpljujućeg rata
Jedna od najvećih strateških posebnosti novog sporazuma jeste povratak principima koji su prethodno bili sadržani u Zajedničkom sveobuhvatnom akcionom planu (JCPOA) iz 2015. godine.
Sporazum iz kojeg se Washington povukao, pokrenuvši četveromjesečni rat, sada je ponovo prihvaćen u gotovo istom okviru: obaveza Teherana da ne proizvodi nuklearno oružje i prihvati verifikaciju svojih nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ukidanje finansijskih i naftnih ograničenja.
Međutim, ključna razlika leži u promijenjenoj ravnoteži moći između dvije strane. Iran je za pregovarački sto 2026. godine došao sa naprednijim tehničkim znanjem, većim kapacitetima za obogaćivanje uranija i regionalnom mrežom uticaja koja se proteže od Osovine otpora do Hormuškog moreuza.
Analitička vrijednost ovog razvoja nije u samom „povratku“ sporazumu, već u tumačenju tog povratka kao „identitetske pobjede“ Irana. Rat je pokazao da su „strateško strpljenje“ i „ekonomija otpora“ ne samo očuvali strukturu moći uprkos vojnim napadima, već su instrumente pritiska, poput mogućnosti zatvaranja Hormuškog moreuza i koordinacije sa saveznicima u Libanu i Jemenu, pretvorili u efikasna sredstva za promjenu regionalnih odnosa snaga. Washington, koji je u rat ušao sa očekivanjem slabljenja Irana, za pregovarački sto je sjeo sa Iranom koji je, prema ovom tumačenju, izašao snažniji.
Slom doktrine „promjene režima“ i potvrda teorije „identitetskog prisustva“
Analize nakon rata jasno pokazuju da je početna pretpostavka Pentagona prema kojoj bi nekoliko talasa bombardovanja dovelo do pada iranske vlasti predstavljala ozbiljnu stratešku pogrešnu procjenu. Državna struktura Islamske Republike ne može se, prema ovoj interpretaciji, razumjeti isključivo kroz prizmu konvencionalne vojne sile. Iran se opisuje kao politički sistem čije se težište ne nalazi samo u državnim institucijama, već i u kolektivnoj volji i društveno-političkom identitetu stanovništva.
Na jednoj strani nalazi se američka tvrda vojna moć, simbolizovana hiljadama projektila Tomahawk, a na drugoj iranska „meka“ i identitetska moć koja, prema ovoj analizi, protivniku nameće visoke troškove uz znatno manja sredstva. Istovremeno se razmatra i suprotno stanovište. Pojedini zapadni analitičari smatraju da je Trumpovo povlačenje prije svega privremeni izborni manevar s ciljem kupovine vremena do završetka izbora. Međutim, autor navodi da događaji na terenu, uključujući dogovor o fondu od 300 milijardi dolara, prihvatanje principa uzajamne verifikacije i izvoz obogaćenog uranija, ukazuju na stratešku, a ne taktičku promjenu pristupa. Prema ovom tumačenju, Washington je po prvi put ekonomske interese i kontrolu inflacije stavio ispred politike promjene režima.
Slabljenje Izraela i promjene u odnosima Washingtona i Tel Aviva
Jedna od najuočljivijih posljedica sporazuma jeste promjena dinamike američko-izraelskog savezništva. Prema ovom viđenju, Washington je prvi put interese vlastite ekonomije i unutrašnje politike otvoreno stavio ispred sigurnosnih zahtjeva Izraela. Javna upozorenja američkog potpredsjednika izraelskoj vladi i insistiranje na uslovljavanju finansijske podrške tumače se kao znak da je završena era bezuslovne američke podrške.
Iako pojedini izvori i dalje naglašavaju snažan uticaj proizraelskog lobija u američkoj politici, autor smatra da pritisak Washingtona na Tel Aviv radi prihvatanja sporazuma dovodi u pitanje dosadašnji obrazac odnosa. Posebno se ističe da je zamjena transparentnog desetogodišnjeg paketa vojne pomoći od 38 milijardi dolara novom inicijativom za saradnju u oblasti odbrambenih tehnologija pokazatelj promjene mehanizama podrške, a ne nastavka prethodnog modela.
Uspon multipolarnog poretka i strateška autonomija susjednih država
Jedna od najvažnijih pouka rata za arapske države Perzijskog zaljeva bila je spoznaja ograničenja američkog sigurnosnog kišobrana.
Saudijska Arabija suočila se s ozbiljnim manjkom presretačkih projektila, dok su Ujedinjeni Arapski Emirati zaključili da im je učešće u koaliciji donijelo više ekonomskih i sigurnosnih troškova nego koristi.
Prema ovoj analizi, takva iskustva podstakla su regionalne države da diversifikuju svoje strateške partnere, uključujući Kinu, Tursku i Rusiju, te da veću pažnju posvete razvoju vlastitih odbrambenih kapaciteta. Istovremeno se postavlja pitanje da li će se Zapadna Azija razvijati prema modelu dva suprotstavljena bloka ili će se otvoriti prostor za regionalni poredak zasnovan na saradnji susjednih država i smanjenju vanjskog uplitanja.
Postojeći pokazatelji više upućuju na drugi scenario, pri čemu se koncepti kolektivne sigurnosti i strateškog značaja Irana kao ključnog energetskog koridora vide kao važni elementi buduće regionalne arhitekture.
Početak nove faze razvoja Zapadne Azije
Sveobuhvatna analiza ovih događaja dovodi do zaključka da Sporazum iz 2026. godine nije samo diplomatski događaj, već simboliše kraj jedne paradigme i početak nove faze razvoja Zapadne Azije. Glavna obilježja tog procesa mogu se sažeti u tri osnovna elementa:
Prvo, Iran je, prema ovom tumačenju, učvrstio svoj položaj kao važan regionalni sigurnosni akter zahvaljujući sposobnosti odvraćanja i očuvanja državne stabilnosti.
Drugo, bezuslovni savezi više nisu dominantan obrazac američke regionalne politike, dok su unutrašnji ekonomski i politički interesi postali značajan faktor u oblikovanju odnosa Washingtona prema saveznicima.
Treće, regionalne države sve više prihvataju ideju da dugoročna sigurnost zavisi od međusobne saradnje i manjeg oslanjanja na vanregionalne sile.
Ipak, proces uspostavljanja novog regionalnog poretka suočen je s brojnim izazovima. Moguće opstrukcije protivnika sporazuma, posebno kroz destabilizaciju situacije u Libanu ili Siriji, i dalje predstavljaju ozbiljan rizik. Uprkos tome, autor zaključuje da je povratak na stanje prije rata malo vjerovatan te da će se Zapadna Azija vjerovatnije kretati prema modelu „nesavršenog, ali održivog mira“, koji se može posmatrati ili kao kraj jednog oblika hegemonije ili kao početak nove faze političkog pragmatizma u regionu.