,Bilo je kratko, ali prazno“ – moglo bi se reći za domete 43. Vlade. Ili, još bolje: bilo je kratko, ali porazno! Jer jedna od propagandnih teza, još uvijek čvrsto podržana i ponavljana (i) od zamjenika pomoćnika državnog sekretara, g. Gabrijela Eskobara – da na Zapadnom Balkanu nacionalizam nije problem, već je to korupcija, ostala je centralna politička racionali-zacija politike koju je oduševljeno promovisao Dritan Abazović. I to je najopasniji ,,uspjeh“ njegovog superkratkog mandata
Saopštenje Stejt departmenta poslije izglasavanja nepovjerenja vladi D. Abazovića ne ostavlja mnogo prostora za sumnje i različite interpretacije.
,,SAD očekuju od Crne Gore da ispoštuje pravne procedure kako bi ili brzo for-mirala novu vladu u službi zemlje ili sazvala vanredne parlamentarne izbore“.
Sjedinjene Države, nadalje, podržavaju bilo koju demokratsku vladu koja osigu-rava napredak Crne Gore u evroatlantskim integracijama.
Za prijateljske projekcije i sugestije iz Vašingtona nije se kvalifikovao Demo-kratski front. Ruska tetovaža, sa likom i djelom Putina, teško se skida.
Jednako je, sasvim očekivano i logično, bila dobronamjerna i korektna reakcija iz Brisela, u kojoj EU zvaničnici, preko portparolke Evropske komisije Ane Pi-sonero poručuju: ,,Sada je na crnogorskim institucijama da preduzmu naredne korake u skladu sa Ustavom i zakonskim okvirom. Nije na EU da odlučuje ili da utiče na ovaj proces“.
Vjerovatno će, kada dešavanja i procesi u Crnoj Gori budu (relativno) daleka prošlost, biti lakše napraviti usporedbu reakcija i stavova sa obje strane Atlan-tika u rasponu od, recimo, 2019. do ovih dana. (A to će, kada god da bude ozbil-jno i objektivno napravljena, biti jedna vrlo interesantna analiza.)
Bilo bi, takođe, pogrešno – pogrešno u smislu gubljenja dragocjenog vremena i energije – sada o tome ,,razvijati priču“ i tumačiti finese i pozicije koje su mnogo krupnije od finesa i detalja.
Ipak, može se reći, u najlapidarnijem iskazu, da je noćno glasanje u crnogorskoj Skupštini, kojim je okončan kratki mandat manjinske vlade, označilo i najz-načajniji udarac pritisku da se Crna Gora – volens-nolens – priključi ,,Otvorenom Balkanu“.
Abazović je zaista smijenjen zato što njegova ,,šarena“ vlada nije gotovo ništa učinila u vezi evropske šanse koja nam je bila pružena. Pozivanje inicijatora glasanja za izglasavanje nepovjerenja njegovoj vladi, koje je apostrofiralo pot-pisivanje duboko problematičnog ,,temeljnog“ ugovora sa Crkvom Srbije je samo druga strana medalje istog problema. Socijalna i politička energija koja je (uzaludno) izgubljena na nezakoniti/neustavni i neodrživi sporazum sa crkvom sa sjedištem u drugoj državi, je, zapravo, ugrozila momentum za odlučujući is-korak u kontekstu evropskih integracija.
Tzv. ,,temeljni“ ugovor, nametnuti most prema Crkvi Srbije – (,,da nije potpisan 3. avgusta ne bi bio nikada potpisan“, glorifikovao je, uzaludno, svoju politiku i postupke odlazeći premijer), bio je put u pogrešnom pravcu. Retorika koja se gorljivo zalaže za evropske integracije, istovremeno glorifikujući potpisani ,,temeljni“ ugovor je očigledno neodrživa.
Ta činjenica će, za sada, i u Briselu i u Vašingtonu, biti ostavljena po strani. Ko-liko je to ispravno gledanje na stvari, drugo je pitanje. Ali, zvanične diplomatske stavove ne treba miješati sa stvarnim stanjem i razumijevanjem stvari.
,,TEMELJNI“ UGOVOR – ,,OTVORENI BALKAN“ IZA SEDAM GORA
Krah politike lidera GP Ura je, dakle, simbioza služenju srpskim državnim i na-cionalističkim interesima u Crnoj Gori i propast njegove propagandističke ,,evropske“ politike.
Glasanje njegovih poslanika, tj. njihovo uzdržavanje od glasanja, kao i nesprem-nost njegovih (pokazalo se: ključnih) političkih partnera – Demokratskog fronta, naravno – da omoguće izbor novih članova Ustavnog suda i Sudskog savjeta razgrnule su maglu, tamo đe je postojala, o pravoj prirodi političkih prioriteta i interesa koje u Crnoj Gori reprezentuje Abazović i njegova partija.
,,Bilo je kratko, ali prazno“ – moglo bi se reći za domete 43. Vlade. Ili, još bolje: bilo je kratko, ali porazno! Jer – jedna od propagandnih teza, još uvijek čvrsto podržana i ponavljana (i) od zamjenika pomoćnika državnog sekretara, g. Ga-brijela Eskobara – da na Zapadnom Balkanu nacionalizam nije problem, već je to korupcija, ostala je centralna politička racionalizacija politike koju je oduševl-jeno promovisao Dritan Abazović. I to je najopasniji ,,uspjeh“ njegovog super-kratkog mandata.
Takva diplomatsko-politička platforma će, nažalost, ostati nepotrebno opte-rećenje i osnov za sasvim vještačku konfuziju u crnogorskoj politici u vremenu pred nama – iza koje se kriju, ili su (namjerno?) ignorisani – najvažniji elementi naše društvene i političke zbilje.
Destruktivno i razarajuće djelovanje Crkve Srbije i političkih subjekata – i onih u Srbiji i ovih domaćih, u Crnoj Gori – ne može biti ignorisano. Prenebreg-avanje najvažnijih momenata naše ukupne stvarnosti vodi do stavova i politike koju, bar za sada (i ne direktno o Crnoj Gori i našim problemima), formuliše i glasno i javno iznosi glavni Trampov diplomata za Balkan, Ričard Grenel.
Za Crnu Goru, ali i za cijeli region Zapadnog Balkana, bilo bi svakako od velike pomoći i koristi da Stejt department zauzme poziciju da su na našim prostorima nacionalizam i korupcija najveći problemi. Ili obrnuto, svejedno, ako nam je na tu tešku temu dozvoljena mala šala. Zato se i nadamo da će nacrt/predlog novog zakona, koji u američkom Senatu promovišu demokratska senatorka Šahin (Ja-enne Shaheen) i njen republikanski kolega Viker (Roger Wicker) dovesti do boljeg razumijevanja procesa i problema u našem dijelu Evrope.
Bolje ikad, nego nikad. Još smo na vrijeme.
U svakom slučaju, pad Abazovićeve vlade usporiće ili će bar odložiti pritisak kojem je bila izložena zvanična Podgorica kada je riječ o ,,Otvorenom Balkanu“. Zato nije pretjerano reći da je potpisivanje nelegalnog i nelegitimnog sporazuma crnogorske Vlade i srpske crkve naudilo, sasvim direktno, i projekcijama koje su Crnu Goru, ,,silu – na sramotu“, željele da vide u ovoj Vučić-Rama shemi.
Tako da je pedeset glasova u crnogorskoj Skupštini, usputno, izglasalo nepovje-renje i onom dijelu politike kojoj je ,,temeljni“ ugovor bio prva prolazna stanica – na tračnicama niz koje nas je čekao ,,Otvoreni Balkan“ i sve druge blagodeti ,,srpskog sveta“. Ili, drukčije kazano, novih balkanskih scenarija u kojima bi ,,igranje“ granicama i teritorijama zamijenilo, bar za Crnu Goru, sasvim jasnu i djelotvornu i nezamjenjivu evropsku agendu.
ODLOŽENI SRPSKO-KOSOVSKI SUKOB ILI: (TAKTIČKO) POVLAČENJE VUČIĆA
Na drugim stranama (osim kratke emocionalne erupcije visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, koja ne govori samo o stanju duha u toj zemlji, već i o ka-rakteristikama i prirodi predloga g. Šmita), imamo novu rundu pregovora srpskog predsjednika Vučića i kosovskog premijera Kurtija.
U dugom spisku stvari u kojima se, ni na tom sastanku, neće dogoditi promjene, niti biti ostvareni pomaci, refleksija dešavanja u Crnoj Gori je jasna.
Abazovićev poraz je i Vučićev.
Ako ništa drugo, tempo propagandno-lobističke i hibridne inicijative i naleta iz Beograda je usporen. Vučić sada (opet) mora da vodi bitke na bar tri regionalna fronta, na kojem čak i najmanji zastoj na jednoj od ,,srpskih teritorija“ ne-izbježno uzrokuje probleme u drugim državama koje su dio srpske verzije ,,ruskog svijeta“.
Zato citirane poruke iz Vašingtona i Brisela treba pažljivo da budu pročitane i u Beogradu. Da li za to – za sada – ima interesa i potrebe u srpskoj prijestonici, drugo je pitanje.
Naznake odgovora da li je na to obraćena pažnja i na Andrićevom vencu – imaćemo priliku da vidimo i tokom političkih pregovora koji slijede u Crnoj Gori.
Proevropska vlada ili politički dogovor koji bi ostavio šansu za evropsku poli-tiku (buduće) zvanične Podgorice neće biti podržani od strane srpske države i srpske crkve.
Ta je činjenica, od suštinskog značenja za Crnu Goru, dugo ignorisana na zapad-nim adresama. Ponavljanje greške prema Crnoj Gori (prijateljske i dobron-amjerne, naravno), i u ovoj prilici, samo bi pojačala njenu kontraproduktivnu i destruktivnu prirodu.
Crna Gora bi i tu grešku preživjela, ali uz velike muke i rike. I uz novi gubitak istorijskog vremena.
Zato bi nova greška bila nelogična i zato je nova greška nepotrebna.
