-5.8 C
Novi Pazar
05/02/2023
NaslovnicaPolitikaRepublika srpska, a ne Republika Srpska; Rs, a ne RS

Republika srpska, a ne Republika Srpska; Rs, a ne RS

IzvorStav

Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je saradnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dva mandata. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike.

Srpski ili srbijanski – pitanje je sad

U srbijanskom javnom prostoru gotovo da je potisnut pridjev srbijanski i zamijenjen je oblikom srpski. Nevolja je kad naši mediji nekritički preuzimaju takve riječi i dalje ih predstavljaju bosanskim. Da ne kažemo da je kod nas uvriježeno mišljenje da se takvi tekstovi samo ijekaviziraju, smatrajući da je jezički posao s preuzimanjem takvih tekstova završen. A nije! Prema preporukama srpske inteligencije, pridjev srbijanski treba se mijenjati sa srpski, a odražava nažalost jezički ekspanzionizam, kojeg se nerijetko nije svjesno. Prije nekoliko godina srbijanski atletičar Admir Kolašinac proglašen je srpskim atletičarem, zbog čega se u Srbiji i Sandžaku bila podigla medijska prašina. Slična je situacija i s mladim teniserom iz Novog Pazara – Hamadom Međedovićem, koji je u srbijanskom medijskom prostoru predstavljen kao srpski teniser.

U čemu je razlika između pridjeva srpski i srbijanski u bosanskom jeziku? Pretpostavljam da većina govornika to razumije: ako je riječ o pripadnosti državi, onda je srbijanski; ako je riječ o pripadnosti naciji, odnosno etniji, onda ide srpski. Zato su navedeni sportisti srbijanski, s obzirom na to da spomenuti sportisti nisu Srbi. Isto je i s npr. pasošem (za koji čujemo često da je srpski pasoš), ili npr. nekom firmom (koja je ustvari srbijanska), ali zato može biti srpska nošnja, srpska tradicija, srpski govor i sl. Ovakvim jezičkim etiketiranjem zapravo se može vršiti latentan način srbizacije onoga što nije srpsko. A to ipak nije korektno. Pa je li?

Kako se na bosanskom piše ime manjeg bh. entiteta?

Svjedoci smo činjenice da se u svakodnevnom medijskom prostoru spominje Bosna i Hercegovina i njezini entiteti. Možda su neki primijetili da se ime naše države piše u najvećem broju primjera skraćeno – BiH, dok se imena entiteta znatno češće pišu punim imenom, pri čemu se ime manjeg entiteta piše češće punim imenom od malo većeg entiteta. Kad je riječ o  većem entitetu, on se na bosanskom piše kao Federacija Bosne i Hercegovine. Ime manjeg bh. entiteta u najvećem broju slučajeva iz medijskog prostora piše se kao Republika Srpska, bez obzira na jezik, od kojih naravno dominiraju tekstovi na srpskom te hrvatskom jeziku, ali i tekstovi na bosanskom.

Šta kaže bosanski pravopis?

“Za razliku od dvočlanih i višečlanih imena država, velikim početnim slovom piše se samo prvi član naziva svih ostalih upravnih jedinica…” Iz navedenog se može zaključiti da se ime spomenutog entiteta piše: Republika srpska. Shodno navedenom, skraćenica koja se formira od imena piše se kao Rs, a u kosim padežima dodaje se crtica s padežnim nastavkom: Rs-a, Rs-u, Rs-om itd. Ovakav način pisanja analogan je pisanju niže organiziranih teritorijalnih upravnih jedinica u Bosni i Hercegovini odnosno Federaciji, pa imamo: Srednjobosanski kanton, a ne *Srednjobosanski Kanton, ili Hercegovačko-neretvanski kanton, a ne *Hercegovačko-neretvanski Kanton. Istina, imamo i jednu jezičku ustavnu zabludu u imenovanju Bosansko-podrinjskog kantona, a trebao bi biti Bosanskopodrinjski kanton. Ali o tome neki drugi put.

Također, preporuka bosanske norme jeste i to, koliko je god to moguće (i ma koliko god to može biti zahmetli), da se ime države piše punim nazivom: Bosna i Hercegovina. Pisanje skraćenice države svima je poznata: BiH. Pridjev bosanskohercegovački piše se kao jedna riječ, a skraćenica ove složenice: bh.

Kome Bosna, njemu dosta! 

“Vaspitni odgoj”

Oblici vaspitanjevaspitativaspitačicavaspitni i sl. mogu se čuti i pročitati. Ovi oblici nisu preporučeni u bosanskoj normi (isto je i u hrvatskoj) jer su preuzeti naknadno iz ruskog jezika, iz vremena kada je sovjetski utjecaj u obrazovanju bio nešto snažniji. Naša norma preporučuje oblike odgojodgajanjeodgajatiodgajateljicaodgojni i sl. Riječ odgoj razvijala se autonomno u bosanskom jeziku, a prvi zabilježeni oblik ove riječi jeste u Povelji Kulinovoj, gdje se kaže: “dobar goj’ d’ržati s’ vami”. Inače, ova riječ u semantičkoj je porodici s riječima gojitiodgajatigojenje i sl., a podrazumijeva podizanje, kultiviranje, uzgajanje, hranjenje i sl. Naravno, riječ odgoj i drugi izvedeni oblici prvenstveno podrazumijevaju kultivirano usmjeravanje i podizanje te razvijanje pozitivnih osobina.

Zato u našem narodnom usmenom stvaralaštvu postoji izraz “gojeni Halil”, čuveni bošnjački epski junak. Da nam je danas što više gojenih Halila. A i zajednica nam može biti gojeni Halil! Samo to nije lahko.

Ćutati i ćutjeti

Čuo sam jednog srbijanskog političara kako je ćutao 11. jula. Budući da je iz Srbije, nije me začudila njegova ćutnja. Zaprepasti me ćutanje ovih iz Bosne. Oni bi ipak trebali šutjeti ili pak šutiti. Jer, šutjeti znači ne govoriti, a ćutati na srpskom jeziku znači šutjeti na bosanskom, na kojem se može i ćutjeti, tj. osjećati. Eh, da su bar oni na početku gore ćutjeli.

P. S. Ćutjeti još može u narodnom jeziku značiti usmrditi se (ovo se ušćutjelo), pa se zato kaže, ali je sporno sa stanovišta veze s gornjim glagolom, zbog uspostavljenih analogija, “uščulo se” jer se ustvari osjeća neugodan miris ili vonj odnosno smrad, koji može biti i doslovan, ali i prenesen. Ušćulo se, izgleda, prije će biti.

O svećeniku ili svešteniku

Svima nam je poznato da postoje opći izrazi koji definiraju službenike vjerskih zajednica. Jedna od takvih jeste imenica – svećenik ili sveštenik! Ova leksema možda se ne može primijeniti na islamskog ili jevrejskog vjerskog službenika, makar u bosanskom jeziku, ali je općeprihvaćeno da se može odnositi na službenika zvanične vjerske zajednice, makar ovdje kod nas, a može se primijeniti i na neke druge, npr. hinduističke, budističke, taoističke, mazdeističke i brojne druge – svećenike. Ako napravimo analogiju prema imenici općina ili pridjevu opći, proizlazi da je u bosanskom jeziku normiran oblik svećenik.

Riječ je naime o staroj uporednici koja je prisutna u velikom broju ie. jezika, kako to potvrđuje korijen ove riječi: santasanktsaint i sl., a što se odnosi na pridjev svet, koji je nastao od oblika *svenktos. Od glagola svetiti (u značenju posvetiti, a ne osvetiti) dodavanjem sufiksa -en’, dobijeno je: sventi-en’ > svetjen > svećen, na koji se opet dodaje sufiks -ik’, odakle dolazi oblik svećenik. Glas ć u ovoj riječi nastao je u procesu jotovanja sa suglasnikom t (kao što su npr. pruće, kruća, svijeća i sl.). Oblik sveštenik prisutan je i u praksi je u srpskom književnom jeziku, došavši pod utjecajem crkvenoslavenske i srpskoslovenske tradicije, postajući prepoznatljiva leksička crta srpskog književnog jezika.

Prema tome, da rezimiramo, oblici svećeniksvećenstvo i sl. oblici jesu oni koji su standardizirani u bosanskom, i to prvenstveno kad ima opće značenje – pripadnik odnosno vjerski službenik neke vjerske zajednice. Oblik sveštenik u bosanskom može se koristiti u slučaju kada podrazumijeva pravoslavnog svećenika, iako se može reći: svećenik pravoslavne crkve. Sad je do nas!

IzvorStav
spot_img
00:56:54

U fokusu #23

spot_img

FOTO DANA

FOTOGRAFIJA DANA