Bosanski dvor je kao većina onovremenih evropskih dvorova živio sa tajnama, intrigama, radostima i žalostima. Prijestolni Bobovac je kroz 600-700 godina svog postojanja bio svjedokom raznih dešavanja.
O tome ponešto govori i narodna predanja, kao i izvorna građa. Među brojnim članovima bosanske dinastije Kotromanića bilo ih je raznih imena, zvanja i titula. Kroz 600-godišnje razdoblje, koliko se dokumentima mogu pratiti, bio je veliki broj banova, kraljeva, kraljica, prinčeva, princeza i drugih srodnika koji su dostojanstveno i ponosno isticali svoju pripadnost ovom slavnom rodu. Bosanski dvor je zapamtio i bio je svjedokom raznih događaja, onih lijepih kao što su svadbe, zaruke, rođenje prvjenca, dočeci i prijemi stranih vladara, pobjede na bojnim poljima ili viteškim turnirima, ali i onih tužnih i tragičnih kao što su dvorske urote, prevrati, napadi stranih vojski i sl. Pouzdano se zna da su Kotromanići bili u srodstvu s mnogim evropskim dvorovima. Bosanske princeze su se udavale diljem Evrope. Bilo ih je na austrijskom dvoru, njemačkom, ugarskom, aragonskom i brojnim drugim. I bosanski prinčevi su, međutim, ženili evropske princeze. Kotromanići su tako došli u srodstvo sa austrijskom dinastijom Habsburgovaca, s ugarskim Anžuvincima, srpskim Nemanjićima, bugarskim Šišmanima, njemačkim Helfensteinima, štajerskim Hermanima itd. Kćerka bana Stjepana II Elizabeta postala je madžarska kraljica. I njegove dvije unuke su sjedile na evropskim prijestoljima – Jagvida na poljskom, a Marija na ugarskom itd.
Lijepa Elizabeta
Izvorna građa za princezu Elizabetu (kćerka bana Stjepana II) kaže da je bila takve ljepote da su se za nju otimali brojni evropski prinčevi. Od ponosnog oca uporno ju je tražio i srpski car Dušan za svoga sina Uroša, ali ovaj je to odbio, mada su urgirali i neki ondašnji evropski krugovi. Srpski car ju je želio za snahu i zbog miraza jer je s njom mislio dobiti Hum (današnju Hercegovinu). Kad je vidio da ne ide milom, odlučio je to postići silom. S vojskom od 50.000 ljudi došao je pod prijestolni Bobovac kako bi lijepu princezu na silu doveo svome sinu. U zloj namjerii ipak nije uspjeo. Bosanska prijestolnica je bila neosvojiva, a banova vojska nepobjediva, pa su se poraženi Srbi morali vratiti bez lijepe bosanske princeze. I u slučajevima kada se neka od bosanskih princeza udavala izvan Bosne, očevi su im na to nerado pristajali. A i one su s tugom napuštale Bosnu. Princeza Katarina, mlađa kćerka bana Stjepana II, koja se udala za Hermana I u Štajersku, toliko je patila za očinskim domom i Bosnom da joj je otac morao poslati čitavu četu zemljaka da joj budu dvorjanici i prave društvo, kako bi joj bilo vičnije u tuđoj zemlji. Među poslanim dvorjanicima bila je i dvorska straža. Njihova pojava u toj dalekoj zemlji je izazvala neviđenu radoznalost. Svi su se divili krupnom stasu bosanskih momaka, njihovim teškim mačevima i dobroti. A kad su se uvjerili u njihovo bojno umijeće i neustrašivost, mnogi tamošnji dvorovi su poželjeli imati gardu sastavljenu od Bosanaca. Iako su bili skloni brzom potezanju oružja i gužvama, nije ih niko smatrao kavgadžijama nego plemenitim, ali ubojitim vitezovima, što je u ondašnjem feudalnom evropskom društvu smatrano uzvišenom vrlinom. To je bosansku princezu u toj dalekoj zemlji činilo ponositom, jer se i na taj način širio lijep glas o njenoj domovini i njenim zemljacima.
Prve ljubavi
Kako god bosanski banovi i kraljevi nisu rado davali svoje kćeri u tuđinu, ni oni se nisu rado ženili strankinjama. Pa kada je do toga i dolazilo, to je činjeno iz nužde jer su obično bili u pitanju državni interesi. Kad je kralj Tvrtko I (14. stoljeće) stasao za ženidbu, evropski dvorovi su se naprosto utrkivali da mu ponude svoje princeze. Svi su se željeli oroditi s Kotromanićima i da za zeta dobiju najuglednijeg vladara ovog dijela Evrope. Iako mu je majka imala puno kombinacija, državni interesi su ga opredijelili za princezu Doroteju, kćerku bugarskog cara Šišmana. Skoro svi vladari koji su bili oženjeni strankinjama imali su prve i prave ljubavi u domaćoj sredini. Mnogi od njih su se oženili takvim. Tako je kralj Tvrtko u ranoj mladosti oženio neku Grubaču, Ostoja je oženio Kujavu, Hercegovku iz roda Pavlovića, kralj Dabiša Jelenu Grubu, plemkinju, također Hercegovku, kralj Tomaš je oženio Katarinu, kćerku velikog vojvode bosanskog i hercega Stjepana Vukčića, gospodara Huma itd. Njena sjajna svadba održana u Milodražu kod Kiseljaka, ostala je u trajnom sjećanju pokoljenja.
Bogumilka Vojača
Kroz šest stotina godina, koliko se dokumentima može pratiti vladavina dinastije Kotromanića, bilo je svakojakih dešavanja. Među brojnim banovima, kraljevima, kraljicama, prinčevima i princezama, bilo je ovakvih i onakvih. Bilo je i neslaganja. Zna se da je kralj Tvrtko imao problema s mlađim bratom Vukom koji je napustio dvor i otišao živjeti u Dubrovnik. Mati im je uložila veliki trud da ih izmiri. Trvtkova dva sina, Ostoja i Tvrtko II, godinama su vodili međusobne ratove boreći se za prijestolje itd. Dvor je ipak zapamtio mnogo više onog lijepog kao što su prve ljubavi mladih prinčeva i princeza, njihove tajne simpatije, kombinacije koja će se strana princeza dovesti na dvor ili u koju zemlju i za kojeg će princa ili kralja udati se naša princeza. Posebnost domaće dinastije u tom pogledu bila je da su njeni muški članovi skoro po pravilu prve, drage i nezaboravne ljubavi, imali s domaćim djevojkama, često s običnim pučankama, pa i pastiricama. U onovremenom bosanskom bogumilskom društvu na to se nije puno gledalo. Iz životopisa pojedinih kraljeva zna se da su mnogi ljubovali sa seljančicama, pa su se i ženili njima. Prva, neprežaljena ljubav kralja Tomaša, Vojaća, bila je pastirica. Upoznao ju je dok je u lovu tumarao po brdima oko Bobovca. Zavoljeli su se i oženio ju je. Živili u sreći i ljubavi, dobili dvoje djece, i to je trajalo dok se nije umiješala politika stranaca. Kako je papa i kršćanska Evropa progonila bosanske bogumile kao crnog vraga, zaprijetili su kralju ratom ako ne napusti vjeru svojih otaca i ako ne pusti ženu Vojaču koja, pored što je bila niskog roda, bila je i bogumilka, što je posebno bolo u oči papu i evropske kršćanske dvorove. Pod tim pritiskom, teška srca morao je to učiniti. Vojača se vratila na selo, a on se ponovo oženio. Bila je to Katarina, kćerka hercega Stjepana Kosače iz Huma, i, umjesto Vojače, ona je postala bosanska kraljica. I u ovom slučaju pokazala se izreka koja kaže da se ne sreća ne pravi na tuđoj nesreći. Katarinu su dotukla nemila događanja u očinskom domu, netrpeljivost pastorka (sina Vojače) prema njoj, kao i prerana smrt muža kralja Tomaša. Umrla je u tuđini s najvećom tugom za domovinom i djecom koju je turski osvajač zarobio i odveo u Tursku.
