Dijabetes je postao jedno od najrasprostranjenijih hroničnih oboljenja savremenog doba, a broj pacijenata u Bosni i Hercegovini i regionu kontinuirano se povećava, kazala je za Anadolu prof. dr. Zelija Velija Ašimi, subspecijalistkinja endokrinologije iz bolnice Medicana Sarajevo.
“Dijabetes je izuzetno rasprostranjen u Bosni i Hercegovini i zemljama regiona. Iako tačan broj oboljelih nije poznat zbog nedostatka jedinstvenog registra, radi se o jednoj od najčešćih hroničnih bolesti,” navela je Velija Ašimi.
Prema njenim riječima, najčešće obolijevaju osobe između 40 i 59 godina, pri čemu “više od 75 posto oboljelih živi s niskim i srednjim prihodima, uključujući BiH”.
Tihi napredak bolesti
Velija Ašimi ističe da posebno tip 2 dijabetesa često dugo ne daje jasne simptome.
“Simptomi su često blagi ili neprimjetni. Procjenjuje se da svaka druga osoba s dijabetesom ne zna da ima bolest. Oštećenja nastaju postepeno, zahvatajući krvne sudove, nerve, oči, bubrege i srce – često bez bolova i upozorenja.”
Među ranim znakovima upozorenja navode se učestalo mokrenje, pojačana žeđ, pretjeran apetit, hronični umor, zamućen vid, nenamjerno mršavljenje, svrab kože, usporeno zarastanje rana te česte infekcije.
Ključni faktori rizika uključuju genetsku predispoziciju, autoimune procese tipa 1, gojaznost, metabolički sindrom, povišen pritisak i holesterol, nezdrave prehrambene navike, fizičku neaktivnost, stres, hormonske poremećaje i određene virusne infekcije.
Ozbiljne posljedice neliječenog dijabetesa
Ako se ne dijagnosticira i ne liječi na vrijeme, dijabetes može dovesti do teških komplikacija poput kardiovaskularnih bolesti, oštećenja bubrega, gubitka vida, neuropatije i amputacija.
“Ključ je u ranom otkrivanju. Redovno testiranje glukoze, posebno kod osoba s faktorima rizika, omogućava da bolest otkrijemo na vrijeme i spriječimo komplikacije,” naglašava endokrinologinja.
Preporučuje testiranje osobama starijim od 45 godina, onima s porodičnom anamnezom, povišenom tjelesnom težinom, hipertenzijom ili povišenim masnoćama, kao i trudnicama.
Najpouzdaniji testovi uključuju mjerenje glukoze natašte, OGGT test i HbA1c analizu.
U praksi, veliki broj bolesnika sazna za dijabetes tek nakon što se razviju komplikacije.
“Pacijenti često kasno dolaze. Tu su i nedovoljna edukacija, neredovna primjena terapije, strah od bolesti, psihološki faktori, ali i ekonomski izazovi – nedostatak senzora, trakica i inzulinskih pumpi,” rekla je.
Rastuća gojaznost i nezdrave prehrambene navike dodatno povećavaju rizik u populaciji.
Medicinska dostignuća u oblasti dijabetesa napreduju velikom brzinom, navodi Velija Ašimi.
“Danas imamo senzore nove generacije za kontinuirano i bezbolno praćenje glukoze, zatvorene petlje odnosno ‘umjetnu gušteraču’ koja automatski dozira inzulin, kao i eksperimentalne terapije poput transplantacije beta-stanica za tip 1.”
Dostupni su i savremeni lijekovi iz klase GLP-1 i GIP agonista, koji poboljšavaju regulaciju glukoze i podržavaju redukciju tjelesne mase, a sve više se koriste i mobilne aplikacije i AI alati koji pomažu pacijentima.
Poseban naglasak stavlja na personalizirani pristup i edukaciju pacijenata.
Nedostatak registra i neujednačena terapijska dostupnost
Iako je svijest o dijabetesu u porastu, informisanost stanovništva i dalje nije na zadovoljavajućem nivou, a pristup terapiji nejednak između različitih regija.
“Komplikacije se rijetko ističu u javnim kampanjama, a pristup terapiji varira među regijama,” upozorila je.
Kao prioritete navodi uspostavljanje jedinstvenog registra oboljelih, ravnomjernu dostupnost savremene terapije, jačanje preventivnih programa i savjetovališta, multidisciplinarni pristup te veću finansijsku podršku, posebno djeci i starijim pacijentima.
“Dijabetes je bolest koja ne bira, ali sistem često pravi razlike. Potrebna je snažnija institucionalna podrška, bolja koordinacija i veća uključenost medija i obrazovnih ustanova,” zaključila je Velija Ašimi.