U intervjuu za BBC 1996. godine, američkog intelektualca Noama Chomskog voditelj Andrew Marr upitao je kako može znati da se njegov sagovornik autocenzuriše. Odgovorio je: „Ne kažem da se samocenzurišete. Siguran sam da vjerujete u sve što govorite. Ali ono što kažem je da ne biste sjedili tu gdje sjedite da vjerujete u nešto drugo.“
Dobrovoljno usvajanje hegemonističkih stavova i čvrsto vjerovanje u njih ne samo da ljude pretvara u novinare u liberalnim medijima, već ih i promovira među elite društva.
U svjetlu genocida nad Palestincima u Gazi, Njemačka je odličan primjer kako ovaj opći društveni mehanizam funkcionira i kakve katastrofalne posljedice ima.
Njemačke „elite“ u kulturi, medijima, akademskoj zajednici, politici, crkvama, sindikatima i društvenim organizacijama ne bi bile tu gdje jesu da nisu pokorno slijedile one na vlasti.
Pokornost državi i njenim predstavnicima ne poznaje granice za ove ulizice „elite“ – čak i kada su u pitanju zločini protiv čovječnosti.
Uz važne i značajne izuzetke, razne „elite“ kroz historiju Njemačke su slušale i nikada nisu dovodile u pitanje svoje političare, bilo zbog zločina koje su počinili njemački kolonijalisti u Namibiji i drugim dijelovima Afrike; ili što se ogleda u euforičnoj podršci njemačke nacionalistički obrazovane srednje klase kada je politička klasa gurnula svijet u katastrofu Prvog svjetskog rata; ili u njihovoj fanatičnoj podršci nacističkim orgijama uništenja.
Njihovo glasno i entuzijastično odobravanje gnusnih zločina koje su počinili Vilhelminsko carstvo i nacisti danas se podudara s njihovom kolaborativnom šutnjom kada Njemačka negira i finansira genocid koji je cionistički režim počinio nad palestinskim narodom.
Samonametnuto neznanje
Kada je riječ o cionističkoj ideologiji i režimu, njemačkim „elitama“ su zabranjene dvije stvari: prvo, one ili nisu u stanju – ili nisu voljne – priznati razliku između antisemitizma i anticionizma.
Bilo da su intelektualno nesposobni da naprave ovu ključnu razliku ili jednostavno djeluju protiv svog zdravog razuma, jednostavno im nije dozvoljeno da je povuku, budući da izjednačavanje antisemitizma sa anticionizmom omogućava ovim „elitama“ da se bune protiv antisemitizma dok se Palestinci brane – u skladu sa međunarodnim pravom – od svojih kolonijalnih ugnjetača na potpuno legitiman način.
Drugo, ako postoji konsenzus među njemačkim „elitama“, on je da ne smije biti diskusije o ulozi i značaju imperijalizma, kolonijalizma i kolonijalizma doseljenika, bilo u odnosu na vlastitu historiju ili na historiju Izraela.
I tako, njemačke „elite“ šute o trenutnim posljedicama ovih svjetsko-historijskih procesa.
Pa ipak, ova šutnja i ušutkivanje neslaganja – koje u Njemačkoj naravno uključuje i navodno lijevu stranku „Die Linke“, nije ništa manje od prećutne podrške genocidu u Gazi, etničkom čišćenju Zapadne obale i, ne najmanje važno, cionističkim ratovima agresije protiv Libana, Sirije, Irana i Jemena kako bi se stvorio Veliki Izrael – baš kao što su njemačke „elite“ nekada podržavale totalni rat za stvaranje Velike Njemačke.
Ova ekspanzionistička ideja zasniva se na cionističkom mitu da je Palestina „zemlja bez naroda za narod bez zemlje“. Snažno podsjeća na nacističku tvrdnju da je Njemačka „narod bez prostora“. Ideju je prvi skovao autor Hans Grimm, koji je popularizirao ovu kolonijalnu ideju u svojoj knjizi „Volk ohne Raum „ iz 1926. godine.
Ideju o „prostoru“ – takozvanom Lebensraumu – nacisti su koristili da opravdaju kolonijalnu ekspanziju na Istok kako bi stvorili „Großdeutschland“, baš kao što pseudoreligiozno se danas veliča „obećana zemlja“ i cionistički rat za ekspanziju radi stvaranja „Velikog Izraela“. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, kojeg Međunarodni sud pravde progoni zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, to je jasno pokazao kada je u Ujedinjenim nacijama predstavio kartu koja to prikazuje.
Strogo pridržavanje oba tabua omogućava njemačkim „elitama“ da stanu na stranu cionističkog režima, brane njegovu rasističku ideologiju i barbarsku okupaciju Palestine, te da šute o genocidu nad palestinskim civilnim stanovništvom.
Sramotno ponašanje
Snažna želja da se ostane u samonametnutom neznanju i poslušno slijedi obje zabrane više puta je očigledna u ponašanju navodnih elita, kao što pokazuju primjeri iz kulture i nauke.
Tokom dvije godine genocida, njemački PEN centar nije izgovorio ni riječ osude protiv izraelskog sistematskog ciljanja palestinskih pjesnika i pisaca. Naprotiv, ogranak njemačkog PEN-a distancirao se od PEN Internationala, koji je u saopštenju prošlog juna pozvao na nametanje embarga na oružje Izraelu i okončanje genocida, tvrdeći da je stav PEN Internationala protiv genocida previše jednostran.
Unutar ove kulturne „elite“, dobitnica Nobelove nagrade, autorica Herta Müller, igra posebno odvratnu ulogu. Ona se ne protivi tome da se pridruži genocidnom režimu u Tel Avivu, ponavljajući laži i argumente izraelskih okupacijskih snaga.
Njeno „otvoreno pismo“, koje vrvi od bijelih supremacističkih osjećaja, je nedostojan pamflet koji otkriva Müllerino potpuno neznanje o višedecenijskoj nasilnoj kolonijalnoj okupaciji Palestine. Čak pravi bizarne nacističke usporedbe s Hamasom, u vrijeme kada mnogi glasovi, uključujući i jevrejske, ističu da je Izrael sada „potpuna kopija“ nacističke Njemačke.
Ovo arogantno pismo je priznanje moralnog neuspjeha i dokaz historijskog neznanja i nespremnosti za učenje – a ipak ju je sedmični list FAZ am Sonntag upravo uvrstio na svoju listu „najboljih njemačkih mislilaca“.
Njemačka – „zemlja pjesnika i mislilaca“
Nadalje, Robert Schlogl i Joybrato Mukherjee, predsjednici renomirane Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) i Fondacije Alexander von Humboldt (AvH), rekli su u „saopćenju o događajima u Gazi i Izraelu“ da su „duboko šokirani trenutnim događajima i humanitarnom krizom u Gazi“, a zatim su iznijeli svoju „misiju“.
„Nepokolebljivo smo solidarni s državom, narodom i naučnom zajednicom u Izraelu. Stoga se i dalje jasno protivimo pozivima na bojkot izraelskih naučnih organizacija, univerziteta i naučnika, te se zalažemo za naučnu razmjenu s izraelskim i palestinskim univerzitetima i naučnim institucijama.“
O čemu pričaju ovi „elitni“ predsjednici?
Jesu li toliko otupjeli da zapravo tvrde da ne znaju ili nisu čuli da je Izrael uništio sve palestinske univerzitete u Gazi?
Zašto ne kažu ni riječi o ubijenim naučnicima i studentima u Gazi, umjesto da jednostavno stoje u „nepokolebljivoj solidarnosti“ sa počiniteljima genocida?
Nadalje, 15. septembra, Volkswagen fondacija u Hanoveru bila je domaćin proslave stogodišnjice Hebrejskog univerziteta i Techniona pod nazivom „Mostovi znanja“; Ministarstvo nauke i kulture Donje Saksonije i Društvo Technion djelovali su kao suorganizatori.
Tokom svog stogodišnjeg postojanja, ovi „univerziteti“ su bili duboko uključeni u etničko čišćenje Palestine, baš kao što su danas uključeni u genocid. Ipak, njemačka naučna „elita“ se pretvara da ništa ne zna o tome ili ignoriše činjenicu da sarađuje s institucijama koje omogućavaju genocid.
Historijski neuspjeh
Danas, pripadnost njemačkoj eliti koja bi bila dostojna tog imena značila bi, prije svega, pokazivanje kičme i odbijanje legitimizacije genocida nad Palestincima i njegovog poricanja od strane njemačke i cionističke vlade.
Pripadnost takvoj eliti imala bi svoju cijenu: morate preuzeti odgovornost i djelovati u skladu s principima. To bi značilo biti neustrašiv i hrabar te zlo nazivati njegovim imenom.
Ali navodna njemačka „elita“ i njeni „najbolji mislioci“ previše su pokorni autoritetima i previše uplašeni da bi se suočili s negativnim posljedicama koje bi beskompromisan stav protiv cionističkog genocida nosio sa sobom.
Dakle, oni šute i nastavljaju biti poslušni podanici kakvi su oduvijek i bili.
Uprkos prekidu vatre, genocid se i dalje nastavlja uz punu podršku Njemačke. Svjedočimo još jednom činu u tragediji historijskog neuspjeha takozvanih njemačkih elita.
