Rakić Vodinelić: Živimo u vremenu prekrajanja istorije kada nas ubeđuju da zlo nije bilo na nacističkoj strani i na izdajničkoj strani

Komentari:12

Podijelite:

Viši sud u Valjevu je početkom jula usvojio zahtev za rehabilitaciju Nikole Kalabića, četničkog komandanta čije su jedinice odgovorne za masovne zločine tokom Drugog svetskog rata. U pitanju je ne samo sramna već i apsurdna odluka, smatraju istoričar Milan Radanović i pravnica, profesorka Vesna Rakić Vodinelić.

„U Kalabićevom slučaju mnogo toga je sporno i sa stanovišta istorijske istine i sa stanovišta sudske prakse”, kaže za Mašinu Rakić Vodinelić.

Radanović je putem tvitera skrenuo pažnju na to da je formulacija u rešenju o rehabilitaciji u kojoj se napominje da se Kalabić „od momenta rehabilitacije smatra neosuđivanim licem” besmislena budući da Kalabiću nije suđeno.

„Isto tako, Kalabića je nemoguće rehabilitovati po Zakonu o rehabilitaciji jer u tom Zakonu stoji da se njime rehabilituju osobe koje su ‘bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941’”, dok je Kalabić, kako objašnjava Radanović, po verziji događaja koju zastupaju njegovi potomci i Viši sud u Valjevu poginuo u oružanom sukobu s OZN-om.

Rakić Vodinelić podseća na to da istoričari nemaju saznanja o tome pod kojim uslovima i kako je Kalabić izgubio život, navodeći da je Kalabić mogao nastradati od partizana, ali i od četnika, budući da je bio svedok na suđenju protiv Draže Mihailovića. Radanović verziju da je Kalabić poginuo u sukobu sa OZN-om smatra pričom izmišljenom u cilju skidanja ljage sa imena četničkog komandanta koji je sa OZN-om sarađivao u lociranju Draže Mihailovića, ali naglašava da ta verzija ne bi davala zakonski osnov za rehabilitaciju ni kada bi bila istinita:

„Dakle, osoba koja je poginula nije ubijena iz političkih i ideoloških razloga, pa da bi mogla biti rehabilitovana po bizarnom i sumanutom Zakonu o rehabilitaciji”, ocenjuje Radanović na tviteru, osuđujući i druge pravne „dosetke” koje je Viši sud u Valjevu iskoristio da bi argumentovao odluku o rehabilitaciji.

Rakić Vodinelić za Mašinu komentariše da se postupci rehabilitacije u Srbiji ne sprovode kao mera suočavanja sa prošlošću i otklanjanja posledica moguće spornih presuda, već gotovo isključivo služe reinterpretaciji istorije, „uzevši u obzir ko je sve rehabilitovan i kakve to ima posledice”. Rakić Vodinelić smatra da su meru rehabilitacije u svrhe prekrajanja istorije koristile sve vlasti kojima je bila dostupna. U konkretnom slučaju, konstatuje, sudska odluka je donesena protivno onome što istorija ima da kaže o Kalabiću na osnovu činjenica.

„O Kalabiću se može pročitati, a istoričari su i svedočili o tome, da ne samo da je bio naredbodavac masovnih ubistava, nego i egzekutor”, naglašava Rakić Vodinelić.

Široka primena mere rehabilitacije u Srbiji odstupa od prakse drugih evropskih zemalja. Kako pažnju skreće Rakić Vodinelić, zapadnoevropske zemlje poput Francuske, Britanije, Norveške, Belgije, Holandije, u kojima je za vreme Drugog svetskog rata bilo locirano mnogo koncentracionih logora, a nakon rata donesen veliki broj smrtnih presuda, nisu pristupile rehabilitaciji osuđenih. U Norveškoj, naglašava, nikome ne bi palo na pamet da rehabilituje Kvislinga.

„To se dešava jedino na području bivše Jugoslavije, i to formalno u Srbiji i u Sloveniji. U ostalim državama do te rehabilitacije dolazi faktičkim putem, putem reinterpretacije istorije, pogotovu one koja se tiče Drugog svetskog rata”.

„Zanimljivo, od svih mera tranzicione pravde u Srbiji su primenjene samo mera rehabilitacije i mera denacionalizacije – i to prvo prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pa prema svima ostalima – a sve ostale mere, kao što je, recimo, lustracija, kao što je obeštećenje žrtava, kao što je suđenje za ratne zločine, gotovo da nisu. Zbog toga je, između ostalog, bio osnovan Tribunal u Hagu”.

Rakić Vodinelić ocenjuje da se aktuelni procesi rehabilitacije uklapaju u sliku koja je započela rehabilitacijom Draže Mihailovića, a nastavila se rehabilitacijom princa Pavla, saradnika nacista i zločinaca.

„Živimo u jednom vremenu prekrajanja istorije kada treba da verujemo da zlo nije bilo na nacističkoj strani i na izdajničkoj strani nego na drugoj strani”, smatra pravnica.

Rakić Vodinelić iznosi i sumnju u to da su motivi Kalabićevih naslednika afektivni, podozrevajući da je pokretanje procesa motivisano prizemnijim namerama:

„Jedna od posledica proglašenja nekog lica za narodnog neprijatelja bila je konfiskacija njegove imovine, koja je na taj način postajala državna svojina. Sada naslednici, naravno, imaju pravni interes, opipljivi, materijalni, neku imovinu i onda zbog svega toga tvrde da je Kalabić bio ugledni čovek, ugledni geometar, uprkos istorijskoj činjenici da je bio egzekutor čak i dece. To je za mene jedna poslednja svinjarija koja se dešava u jednom političkom suđenju”, ocenjuje Rakić Vodinelić, dodajući:

„Suđenja posle Drugog svetskog rata su u celoj Evropi bila politička suđenja, ali ove rehabilitacije koje se dešavaju su politička suđenja na kvadrat.”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Slične vijesti

Najčitanije vesti

Najnovije