Malo je vjerovatno da će eventualni nastavak rata protiv Irana, koji predvode Izrael i SAD, ostati na nivou ograničene razmjene raketnih udara kakvu smo vidjeli ranije ove godine.
Razlog je jednostavan – previše je interesa na kocki ukoliko se sukob ponovo rasplamsa.
Od postizanja primirja 29. juna, uz posredovanje SAD-a, između Izraela i Irana, Washington i Tel Aviv rade na pregrupisanju snaga, premještanju vojne opreme i intenzivnom izviđanju iz zraka iznad Libana i Persijskog zaljeva. Nedavno su SAD započele povlačenje trupa iz baze Ain al-Assad i drugih lokacija u Iraku.
Da bi se razumjela trenutna dinamika u regiji, potrebno je razumjeti način razmišljanja na obje strane sukoba.
Na jednoj strani su Izrael i zapadni saveznici, koji tvrde da vode „rat na sedam frontova“, kako ga opisuje izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Gaza je, iako najvidljivija posljednje skoro dvije godine, samo jedan od tih frontova, uz Liban, Siriju, Jemen i direktne napade na Iran.
Cilj izraelsko-američke strategije je eliminacija tzv. Osovine otpora, na čijem čelu je Iran, i potencijalna promjena režima u Teheranu.
U junu je Izrael pokušao izvesti napad na Iran po uzoru na operacije protiv Hezbollaha u septembru 2024. godine, ali je Teheran odgovorio izuzetno brzo – u roku od 15 sati Iran je počeo masovno ispaljivati balističke rakete na područje Tel Aviva. Američki napadi također nisu uspjeli uništiti ključna iranska postrojenja, čime je dokazano da Teheran može preživjeti čak i snažne udare.
Ako dođe do novog sukoba, izraelske zalihe presretačkih raketa mogle bi biti iscrpljene za manje od sedmicu dana, dok obim štete na izraelskoj strani i dalje nije poznat zbog vojne cenzure.
Hezbollah u Libanu se oporavlja i, ako odluči da se uključi u eventualni rat, mogao bi ozbiljno ugroziti izraelske kopnene snage i zauzeti dijelove sjeverne Palestine. Postoji i mogućnost da Izrael umjesto nove ofanzive u Gazi pokrene napad na Liban kako bi oslabilo Hezbollah, a operacija bi mogla uključivati i ulazak preko sirijskog teritorija.
Situaciju dodatno komplikuje američko povlačenje iz Iraka, jer bi mobilizacija Jedinica narodne mobilizacije (PMU) mogla značiti veliki talas napada na američke interese u regiji i otvoriti novi front sukoba.
Sve ovo nosi rizik šire eskalacije, a u ekstremnom scenariju i globalnog sukoba, jer bi Rusija i Kina mogle iskoristiti američko fokusiranje na Zapadnu Aziju da ostvare svoje strateške ciljeve.
Trenutna opasnost od većeg rata proizlazi prije svega iz odbijanja Izraela i SAD-a da okončaju rat i genocid nad stanovništvom Gaze. Sukob se sve više pretvara u borbu „do kraja“, u kojoj će jedna strana morati da pobijedi i uspostavi novu regionalnu ravnotežu.
Želiš li da od ovoga napravim sažetak sa ključnim tačkama za brže čitanje?
