„Ja ne znam gdje bismo se mi danas sklonili, s obzirom i na promjenu vlasti u Crnoj Gori, koja je nekako slično kao i u Srbiji došla sa litijama. Znate, uticaj SPC-a je izuzetno veliki, ali nažalost ne u dobrom pravcu…”
Ovim riječima, Marinika Tepić, jedna od liderki opozicije u Srbiji, prije nekoliko dana priznaje ono što smo mi s osnovnim poznavanjem formalne logike i tri čiste u glavi znali i govorili još 2020. godine: da je promjena vlasti u Crnoj Gori bila izvedena na talasu neočetničkih litija, da je Crkva Srbije bila ključni igrač i da taj uticaj nije donio ništa dobro osim što je Crnu Goru unazadio.
Ali šta vrijedi ovo zakašnjelo priznanje Marinike Tepić? Šta vrijedi kad je trebalo pet godina, jedno poniženje i gomilu političkih kalkulacija da se dođe do rečenice koja je svakom normalnom čovjeku bila jasna još dok su Amfilohije i družina s krstačama predvodili teledirigovane procesije?
Mene fascinira sav taj bašibozluk i nakarada ljudi koji su do juče bili zagovornici “veličanstvenih litija” i “borbe protiv korupcije” u Crnoj Gori, kako danas, odjednom “probuđeni”, prihvataju narativ o četničkom zlu koje je zadesilo i Crnu Goru i Balkan.
Ali nije mi fascinacija toliko tom naknadnom pameću, koliko činjenicom da su ti isti neljudi na svakom koraku napadali sve nas koji smo odavno sabrali dva i dva. Dok smo mi govorili da je litijski pokret klerofašistička kontrarevolucija, oni su nas proglašavali izdajnicima, “crnogorskim nacionalistima”, “mrziteljima naroda” i “plaćenicima režima”.
I šta sad? Ništa! Svi se prave da se to nije desilo, briše se pamćenje i ide se dalje. Ali ne ide se dalje. Jer digitalno pamćenje ne prašta.
A suština je da su svi s Marinikom TAČNO ZNALI šta se dešava u Crnoj Gori!
Litije nisu bile “rijeke slobode” nego rijeke četništva
Znali su to i tada svi koji su htjeli da znaju. Znala je opozicija Srbije. Znali su zapadni ambasadori. Znale su NVO koje su tobože promicale demokratiju. Znali su i mnogi novinari i analitičari, ali su zbog grantova i karijera šutjeli.
Zato je danas licemjerno kad Marinika i društvo glume proroke i objašnjavaju da je SPC imala “veliki, ali nažalost ne dobar uticaj”. Znali ste i prije pet godina da nije dobar! Znali ste kad se prvi put viknulo “ne damo svetinje”. Znali ste kad je Amfilohije Radović na čelu kolone zazivao Srbiju. Znali ste kad je Temeljni ugovor potpisan iza leđa građana. Znali ste kad je Andrija Mandić otvoreno prijetio da “radimo na ostvarenju srpskog svijeta”.
Znali ste sve – samo ste šutjeli.
Pet godina je trebalo da izgovorite ono što su ljudi u Crnoj Gori znali od prvog dana. Pet godina ste litije nazivali “narodnim buđenjem”, “osvježenjem”, “svanućem”… Pet godina ste pričali o “napaćenom narodu” i “rušenju diktatora”. Pet godina ste ignorisali da se ruši građanska Crna Gora, a ne neki autoritarni režim.
I sad, nakon što je cijeli Balkan gledao kako Crna Gora klizi u politički mrak, vi izgovarate jednu rečenicu: “Ja ne znam gdje bismo se mi danas sklonili…”
Prekasno.
Riječi jednog čovjeka s mreže
Najbolje je rekao jedan čovjek s interneta, a njegove riječi su surovije i tačnije od svih političkih analiza:
“Pet godina ti je trebalo da se sjetiš?
Do sada su vam bile rijeke slobode?
Napaćeni, vjerni narod, rušio diktatora?
Ne samo da ne možete da se sklonite u CG, zbog litijaša koje ste podržali, nego više nikoga u okruženju nećete prevariti.”
U tih par redaka sadržana je istina. Pet godina ste lagali. Pet godina ste podržavali litijaše. Pet godina ste nas vrijeđali jer smo govorili da će to završiti četničkom kontrarevolucijom.
I sad, kad je guzici frka, sad ste se sjetili. E pa – digitalno pamćenje sve bilježi.
Istorijske paralele: od AB revolucije do litija
Da stvar bude jasnija, hajde da podsjetimo. 1989. godine, Crna Gora je doživjela tzv. AB revoluciju, kad su na talasu nacionalističkih mitinga dovedeni poslušnici Miloševićevog režima. I tada su se govorile iste laži: da narod ustaje protiv korupcije, da traži slobodu, da ruši oligarhiju.
Rezultat? U Crnoj Gori su instalirani ljudi koji su državu gurnuli u Miloševićev ratni stroj.
Litije 2020. bile su repriza te iste AB revolucije, samo u novim okolnostima. Amfilohije je bio Miloševićev vjerni nastavljač. Dritan Abazović – korisni beogradski idiot. Andrija Mandić i Milan Knežević – politički vojnici tog projekta. A ambasade i NVO – klimavi saučesnici.
Tako je, ne treba zaboraviti ni zapadne ambasade. Umjesto da zaštite građansku Crnu Goru, oni su odlučili da litijaše tumače kao “demokratsku silu”. Ili čak “rkologe”, kako ih siromašni umom tumačiše. Umjesto da vide fašizam iza crkvenih ikona, oni su ih grlili kao “partnere”. Umjesto da pomognu državi da se odupre agresiji SPC-a, oni su finansirali projekte “pomirenja” koji su zapravo legalizovali svetosavski nacionalizam.
A NVO sektor? Umjesto da bude korektiv, postao je servis. Umjesto da brani građanske vrijednosti, postao je PR litija. Pa se sad mnogi prvaci peru i čiste biografije, izigravajući bizarne crnogorske nacionaliste sa Temua za jednokratnu upotrebu.
Neko će reći – bolje ikad nego nikad. Ne, nije tako. Jer u politici, kao i u životu, kasno pokajanje nije pokajanje nego alibi i vađenje iz sopstvenog blata.
Ako oprostimo Mariniki i opoziciji što su pet godina lagali i podržavali litijaše, ako oprostimo ambasadama što su svjesno pogurale Crnu Goru u klerofašistički narativ, otvorićemo vrata novim izdajama. Sutra će opet marširati pred novom litijom, novim ugovorom, novom “borbom protiv korupcije”.
Zato kažem – digitalno pamćenje sve bilježi. I ne prašta.
Kasno vam je
Kad vas danas uhvati panika od četničkog zla, sjetite se da ste ga sami hranili. Sjetite se da ste ga podržavali. Sjetite se da ste ga sakrivali.
I znajte: više vam niko ne vjeruje. Ni u Crnoj Gori, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni bilo gdje na Balkanu.
Opozicija koja danas glumi da je otkrila istinu, ambasade koje danas glume zabrinutost, NVO koje danas glume budnost – svi ste vi saučesnici.
A vaša rečenica “Ja ne znam gdje bismo se mi danas sklonili…” neka ostane kao epitaf vašem kukavičluku i vašem saučesništvu.
Kasno vam je.
