Predsjednik Recep Tayyip Erdogan (Redžep Tajip Erdoan) održao je govor povodom obilježavanja 158. godišnjice Državnog vijeća te Dana Državnog vijeća i upravnog sudstva, koji se obilježava 11. maja.
Državno vijeće Republike Turske (tur. Türkiye Cumhuriyeti Danıştay) predstavlja najviši upravni sud u Turskoj i jednu od ključnih institucija pravosudnog sistema te zemlje. Ova institucija nadležna je za razmatranje upravnih sporova i nadzor zakonitosti odluka državne uprave.
U govoru u kome je opisao historiju razvoja turskog pravosuđa, naglasio je da “u sistemu vladavine prava koji cvjeta na principima pravde i jednakosti, nema straha, nema očaja, nema bespomoćnosti ni za koga. U ovom sistemu, javna uprava ne može gledati s visine na građane; ona im se obraća iz prve ruke. U ovom sistemu nema privilegovanih, elitnih pojedinaca izvan dosega zakona. Postoji jednakost pred zakonom. U ovom sistemu, administrator nije gospodar već sluga građanina.”
Podsjećajući da put ka pravdi i jednakosti nije bio lak, rekao je: “Hvala Bogu, napredovali smo od vremena kada se dio stanovništva osjećao otuđeno u svojoj domovini do nivoa zrelosti gdje politika i javna uprava komuniciraju s građanima iz prve ruke. Okončali smo sve oblike privilegija i diskriminacije i uklonili bodljikave žice podignute između naroda i republike.”
Da “u ovom sistemu nema privilegovanih, elitnih pojedinaca izvan dosega zakona” javnost se svakodnevno uvjerava istragama i sudskim procesima pojedinaca i grupa koje su se upravo osjećale privilegovane do mjere da su bile uvjerene u sopstvenu nedodirljivost. Naravno, mislim na bivšeg gradonačelnika Istanbula i njegovu kriminalnu bandu, koja pokušava (sve bezuspešnije, kada je u pitanju domaća javnost) da te procese predstavi kao “politički progon”.
Doprinos sadašnjeg ministra pravde Akına Gürleka, koji je kao glavni javni tužilac Istanbula pokrenuo te istrage, se ne može precijeniti. Međutim, ono što je možda bitnije je da je na poziciji ministra dao nova krila duhu pravde, jednakosti i ukidanju privilegija i diskriminacije.
U to se javnost svakodnevno uvjerava od početka godine prateći obnovu jednog “hladnog slučaja” (holivudski “cold case”), odnosno neriješene istrage, koja je prestala da se aktivno vodi zbog nedostatka tragova.
Nestanak Gülistan Doku postao je jedan od najuznemirujućih i najkontroverznijih slučajeva nestalih osoba u modernoj Turskoj. Od januara 2020. godine, sudbina mlade studentice ostaje nepoznata, uprkos godinama istraga, javnih protesta, pravnih debata i ponovljenih zahtjeva za pravdom od strane njene porodice.
Gülistan Doku bila je 21-godišnja studentica koja je studirala razvoj djeteta na Univerzitetu Munzur u gradu Tunceli. Porijeklom iz Diyarbakıra, prijatelji i porodica su je opisivali kao inteligentnu, društvenu i ambicioznu. Nestala je 5. januara 2020. godine bez traga. Ono što se tog dana dogodilo od tada je postalo središte neriješene nacionalne debate.
Prema prvobitnoj istrazi, Gülistan je napustila svoj studentski dom 5. januara ujutro i kasnije se sastala sa svojim bivšim dečkom, Zeynalom Abarakovim, u kafiću u blizini guvernerovog ureda u Tundželiju. Sigurnosne kamere su ih snimile zajedno. Nakon što je napustila kafić, Gülistan se ukrcala u minibus, i to je bilo među posljednjim potvrđenim viđenjima nje.
Kasnije je, navodno, detektovan signal njenog mobilnog telefona u blizini vijadukta Sarı Saltuk iznad akumulacionog jezera Uzunçayır. Istraga se u početku fokusirale na mogućnost da je možda skočila u vodu. U području brane pokrenute su velike operacije potrage u koje su bili uključeni ronioci, policija, AFAD timovi (Predsjedništvo za upravljanje katastrofama i vanrednim situacijama) i volonteri. Jezero je bilo pražnjeno čak tri puta. Međutim, nikada nije pronađeno tijelo, odjeća, torba ili lične stvari.
Nedostatak fizičkih dokaza brzo je doveo u sumnju zvaničnu verziju priče. Gülistanina porodica je snažno odbacila teoriju o samoubistvu i insistirala da njihova kćerka nije dobrovoljno nestala. Njeni rođaci su više puta izjavili da istraga sadrži ozbiljne kontradikcije i neodgovorena pitanja.
Porodica je tvrdila da istražitelji nisu uspjeli temeljito ispitati sve moguće scenarije u ranim fazama slučaja, a tapkanje istrage u mjestu je, prirodno, dovelo do široko rasprostranjenih tvrdnji da su utjecajne osobe možda ometale istragu. Ove tvrdnje su se intenzivirale kako su godine prolazile bez značajnijeg napretka.
Aktivisti i opozicione ličnosti tvrdili su da su se vlasti previše koncentrirale na teoriju pretrage brane, zanemarujući alternativne mogućnosti, uključujući otmicu ili ubistvo.
Jedan od najupečatljivijih aspekata slučaja bile su kritike u vezi sa snimcima nadzornih kamera. Rani izvještaji su ukazivali na to da je nekoliko sigurnosnih kamera u blizini kritičnih lokacija bilo neispravno, nepotpuno ili nedostupno. Konkretno, snimci s kamera koje gledaju na vijadukt navodno su bili neupotrebljivi ili nejasni. Ovi nedostajući ili nekvalitetni snimci podstakli su sumnju javnosti i doprinijeli teorijama o manipulisanju dokazima ili nemaru.
Istraga je ušla u novu fazu krajem 2025. godine nakon što je novoimenovani glavni tužilac ponovo otvorio dosije i naredio sveobuhvatan pregled dokaza. Specijalni istražni tim, uključujući žandarmerijski tim za istragu kriminala, počeo je ponovo ispitivati telefonske zapise, snimke sigurnosnih kamera i izjave svjedoka. Istraga je prikupila i pregledala približno 700 sati dodatnih snimaka nadzornih kamera koji ili nisu prethodno u potpunosti analizirani ili su samo ležerno ispitani.
Ovi događaji su dramatično promijenili smjer slučaja. Ono što se u početku tretiralo prvenstveno kao istraga nestale osobe ili mogućeg samoubistva sve se više razvijalo u krivičnu istragu zasnovanu na sumnji na ubistvo. Tužioci su rekonstruisali vremensku liniju iz minute u minutu koristeći telefonske signale, snimke kamera i evidenciju o transportu.
U aprilu 2026. godine je pritvoreno 12 osoba osumnjičenih da su povezani sa slučajem, među njima je i bivši guverner Tuncelia Tuncay Sonel i njegov sin Mustafa Türkay Sonel. Guverner pod sumnjom da je uticao na istragu, a sin pod sumnjom da je osoba koja je umiješana u nestanak i/ili ubistvo Gülistan Doku.
Od obnavljanja istrage javnost je svakodnevno izvještavana o novim detaljima istrage i priča dobija na kompleksnosti svakim objavljenim detaljem. Primjera radi utvrđeno je da je Gülistan šest dana prije nestanka bila u bolnici i da je njen bolnički karton izbrisan (na vrlo profesionalan način). Çağdaş Özdemir, tadašnji glavni ljekar državne bolnice Tunceli, uhapšen je, dok je IT osoblje bolnice pritvoreno. Brisanje kartona smatra se pokušajem opstrukcije istrage.
Uprkos ovim novim događajima, centralna misterija za sada ostaje neriješena. Gülistan Doku još uvijek nije pronađena, niti je zvanično utvrđeno konačno objašnjenje za njen nestanak. Neizvjesnost oko njene sudbine i dalje duboko utiče na njenu porodicu, koja je godinama tragala za odgovorima dok je živjela pod stalnim emocionalnim teretom nepoznavanja šta se dogodilo s njihovom kćerkom.
Slučaj je postao simboličan u Turskoj. Danas se ime Gülistan Doku povezuje s neodgovorenim pitanjima i kontinuiranim zahtjevom za odgovornošću. Za mnoge ljude u Turskoj važnost ovog slučaja nadilazi nestanak jednog pojedinca. On je postao test transparentnosti, pravde i sposobnosti institucija da otkriju istinu čak i suočene s kontroverzama i pritiskom.
Činjenica da je istraga dobila novi zamah ukazuje da na vrhu države postoji volja da se taj test položi jer to bi bila najbolja potvrda riječi “okončali smo sve oblike privilegija i diskriminacije i uklonili bodljikave žice podignute između naroda i republike.”