Sarajevsko Srpsko učiteljsko udruženje će u oktobru 1907. osnovati list Srpska škola, u kojem će već od prvog broja ovaj list biti ispunjen tekstovima prosvjetnih radnika iz Beograda. U tekstovima koje je objavljivao ovaj časopis “provijavala (je) jedna misao: vaspitavati mlade u duhu osjećanja pripadnosti srpskom narodu i buditi težnju za ujedinjenjem”
Godina 1866. značajna je za Sarajevo, Bosnu i Bosanski vilajet po tome što je pokrenuta Vilajetska štamparija preko koje će, između ostalog, biti štampani udžbenici za domaće škole, pa tako i zvanično prvi ćirilični i latinični bukvar (već 1867. i 1869. godine) za škole u Bosanskom vilajetu, odnosno za narodna učilišta, s carskim troškom i blagoslovom vilajetske uprave.
No, baš tada se u našem okruženju, isto tako već 1866. godine, aktivira omladina srpska, s ciljem aktivnog djelovanja kroz srpski nacionalni pokret, pa će biti pokrenut i časopis Mlada Srbadija. Kako se vidi iz prvog broja ovog časopisa, u službenom nazivu imao je demarkaciju kao list Ujedinjene omladine srpske za književnost i nauku.
Organizaciji Ujedinjene omladine srpske pristupio je i dobar dio bosanskih mladića, pa su neki istaknuti pravoslavci bili pod lupom tadašnjih bosanskih vilajetskih vlasti, naprimjer Bogoljub Petranović, Nikola Kašiković, Vaso Pelagić, Savo Kosanović, koji su posebno bili aktivni u prosvjeti i kulturi.
U devetom broju lista Mlada Srbadija, iz decembra 1870. godine, čitamo o tek štampanom Bukvaru za osnovne srpske škole (1870), što su ga, kako kažu, sastavili somborski pripravnici u svojoj družini “Vencu”, pa za njega dobili nagradu od školskih vlasti u Srbiji. Kako se dalje veli, Bukvar (1870) je trebao svojim izlaskom “pred srpski svet, da zažiže videlo u bezazlenoj dečici, u potonjem Srpstvu, na kom će svet naš ostanuti, ako bog da!” (Mlada Srbadija, 1870. br. 9. str. 334), pa stoga ne čudi da je Ministarstvo prosvete Kneževine Srbije podržalo ovaj bukvar, jer je već 1868. godine upravo bilo raspisalo konkurs za izradu novog bukvara u Srbiji. Zanimljivo, u Beču će već 1871. biti odštampan Bukvar sa čitankom za škole u Crnoj Gori, kao reizdanje srpskog bukvara iz 1870, a koje će sadržavati i srpske nacionalističke pjesme.
Kako se gajilo srpstvo u Crnoj Gori, vidi se između ostalog i po sadržaju spomenutih nacionalističkih pjesama, koje su bile obavezan dio školske literature. U jednoj pjesmi stoji:
Ja sam Srbin, srbski sin
Ime mi je Radivoj.
Prvi mi je zavjet moj:
S Srbstvom padaj, stoj;
I tog ću se držati
Dogod budem disati,
Neka čuje dušmanin
Da sam srbski sin.
Od oca mi ostala
Ljepa dara tri:
Ime Srbin, mač i krv
Šta m’ u srcu vri;
Od matere sveti dar:
Srbski jezik i oltar,
Ima svaki srbski sin
Pravi srbski sin.
Od djedova spomen ljep
Osto mi je još:
Silan Dušan i Lazar
Marko i Miloš.
Da se na njih ugledim
I da život ne štedim:
Za slobodu roda svog
Srbstva milenog.
Samo u prve dvije strofe po četiri puta se spominje srpski identitet, koji nije skriven ni u ostalim strofama, pa je u cijeloj pjesmi desetak puta naglašena neka nijansa srpstva (srbstva) – eksplicitno…!
U ženskoj varijanti to je pojačano do nekih petnaestak spominjanja, a ženska varijanta glasi ovako:
Ja sam mlada Srbkinja.
Milkom me zovu:
Imam drugu Srbkinju
Zorku kumovu:
Imam brata Vojina
Srbskog sina Srbina
Ljepodičnog Srbina
Slavnog Srbina.
Otac mi je darovo
Srbski ponos moj,
A mati mi pokloni
Ljubav za rod svoj;
Srbkinja ću ostati
Dogod budem disati.
Prava dična Srbkinja
Slavna Srbkinja.
Ko Srbkinja moliću
Sreću rodu mom
A za srbstvom disaću
Željom iskrenom.
Moje sestre Srbkinje
Vazda s dičile
Kao prave Srbkinje
Slavne Srbkinje.
Osim u Crnoj Gori, probalo se dakako i sa sličnim srpskim udžbenicima također i u Bosni pod osmanskom upravom, ali su se vlasti Bosanskog vilajeta, preko Topal Osman-paše, koji je imao spisak “sumnjivih lica”, konkretno suprotstavljale srpskoj nacionalističkoj propagandi. Spomenuti spisak sumnjivih lica bit će skoro identičan spisku imena i prezimena koji smo već naveli. Inače, dosta udžbenika koji su u to vrijeme pristizali iz Srbije oduzimano je (konfiskovano, a naročito onih s izrazitim nacionalističkim sadržajem), a neki od navedenih srpskih aktivista istim su povodom zatvoreni ili protjerani. Zato je Vilajetska štamparija imala svoje udžbenike. Čak su srpske škole slale osmanskim vlastima na odobrenje službeni plan i program, pa imamo podatke i od ranije, naprimjer da su već u 1858. godini u planu i programu Crkvenog školskog odbora za pravoslavnu školu u Sarajevu stajali bosanski jezik i gramatika bosanskog jezika.
No, isti školski odbor je za svoje potrebe bosanski mijenjao u srpski, a reforme školstva će to kasnije i dopustiti.
Također, dešava se da će spomenute iste ili slične srpske nacionalističke propagandne programe iza kojih su stajale i srpske nacionalističke pjesme srpski aktivisti ipak uspjeti dovesti i do školstva u Bosni, naročito nakon smjene vlasti i dolaskom u Bosnu Austro-Ugarske.
No, otpora prema srpskim nacionalističkim programima je, kako smo već naveli, itekako bilo. Čak će se i srpski historiografi složiti oko toga da su srpski udžbenici zvanično zabranjivani upravo i zbog izazivačkih tekstova s naglašenim nacionalističkim pretenzijama.
Baš u vrijeme kada će krajem školske 1907/1908. prestati de jure osmanska uprava Bosanskim vilajetom (1878. je prestala de facto), upravo će biti ukinut bosanski jezik, a službeno će biti uveden srpsko-hrvatski (srpskohrvatski); ali će i dalje na bosanskom tlu ipak postojati, pogađate – srpske nacionalne škole.
Tako u Bukvaru i Prvoj čitanci za srpske osnovne škole u Bosni i Hercegovini 1908. godine ima mnogo lijepih riječi. Međutim, ne želimo ni pomisliti da ocjenjujemo kakve su ove:
Ja sam Srbin, srpski sin,
Ime mi je Radivoj
Prvi mi je zavjet moj
Sa Srbinstvom padaj, stoj!
I tog ću se držati,
Do god mogu disati!
Veli srpskog oca sin,
Pravi srpski sin.
Od oca mi ostala
L’jepa dara tri:
Ime Srba, mač i krv,
Što m’ u srcu vri;
Od matere sveti dar:
Srpski jezik i oltar,
Ima svaki srpski sin,
Pravi srpski sin.
Ili:
Iz divnoga srpskog jata
I ja sam vam mala tica,
S ponosom ću svakom reći:
Ja sam mlada Srpkinjica.
Srpkinja sam, to mi reče
I premila moja mati,
Pa stoga ću sve do groba,
Srpkinjom se samo zvati.
Pjesme pjevam srpske samo
Srpstvo ljubim više svega,
Jer imena od srpskoga
Niđe nema dičnijega.
Srpkinja sam ponosita
– Neka mi se svako divi
Za Srbinstvo koja radi
I za njega koja živi.
Kako smo vidjeli, dosta slične pjesme dospjele su u crnogorsko školstvo već 1871, skoro pola vijeka ranije.
U bosanskom srpskom udžbeniku stoji još i “neizostavna” pjesma o Svetom Savi:
Gdje god ima srpsko d’jete,
V’jenac slave danas plete,
Gdje se srpski piše, zbori
Voštanica danas gori.
Gdje su srpske crkve, škole,
Danas Srpčad Boga mole.
Da im pruži ruku svetu,
Da postignu željnu metu.
I veseli, puni želja,
Proslavljaju svetitelja.
Proslavljaju školsku slavu,
Carskog sina, svetog Savu.
Lica su im puna milja,
Svetitelj ih blagosilja.
Sarajevsko Srpsko učiteljsko udruženje će u oktobru 1907. osnovati list Srpska škola, u kojem će već od prvog broja ovaj list biti ispunjen tekstovima prosvjetnih radnika iz Beograda. U jednom svom autorskom tekstu 1989. godine u Sarajevu, piše Gavrilo Subotić, kako su srpski učitelji iz Srbije pomagali učitelje u Bosni, a da je u tekstovima koje je objavljivao časopis Srpska škola “provijavala (je) jedna misao: vaspitavati mlade u duhu osjećanja pripadnosti srpskom narodu i buditi težnju za ujedinjenjem”, a u članku “Zadaci srpske škole” pedagog Vojislav Bakić piše: “Prosvetni borci u današnje vreme mogu više dobra učiniti nego obični ratnici, jer sad se u svetu više vodi kulturna borba nego vojnička”, gdje se dalje ističe da se u svakoj državi Srbin mora osjećati kao Srbin, da se srpska omladina mora vaspitavati u srpskom duhu i da bi se u tome uspjelo da se posebna pažnja treba obratiti na učenje srpskog jezika i srpske historije.
I jezik i školstvo ipak nešto znače?
