U sarajevskoj Osnovnoj školi “Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković” već više od pet godina živi mačak Mirza, neslužbeni, ali svima dobro poznat školski drug. Iako nikada nije upisan u dnevnik, znaju ga svi – učenici, nastavnici, domari i stanovnici okolnog naselja.
Čim se oglasi školsko zvono, Mirza postaje glavna atrakcija. Djeca ga dočekuju na hodnicima, maze ga i igraju se s njim tokom odmora, a on mirno prihvata pažnju kao dio svakodnevne rutine.
U školu je stigao tokom pandemije COVID-19, kada ga je pronašla spremačica Sabiha i donijela ispred zgrade kako bi ga nahranili i sklonili s ulice. Ono što je tada zamišljeno kao privremeno rješenje, ubrzo je preraslo u trajni ostanak.
“Mislili smo da će, kada malo ojača, otići svojim putem, kao i svaka druga mačka. Međutim, on je ostao i prilagodio se”, kazala je direktorica škole Emina Hrnjić.
U periodu online nastave, dok su učionice bile prazne, o Mirzi su brinuli uposlenici škole. Povratkom učenika, briga o školskom mačku postala je zajednička obaveza djece i odraslih.
Danas Mirza ima kućicu ispred škole. Prvu su napravili domari, a oslikali učenici, dok je novu, nakon oštećenja tokom radova na zgradi, kupila grupa nastavnica. Iako većinu vremena boravi vani, često ulazi u školu, ugrije se i odmori, a ponekad se može vidjeti i kako leži u posljednjoj klupi.
“Povremeno ulazi i u školu, igra se s djecom, ugrije se, ali hoda i vani. Nekada leži i u posljednjoj klupi u učionici, da prati nastavu. Nastavnica biologije, kada ima određenu nastavnu jedinicu, iskoristi ga i u nastavi. Uglavnom, jako je umiljat i voli djecu”, ispričala je Hrnjić.
Prema njenim riječima, Mirzino prisustvo ima i važnu ulogu u emocionalnom razvoju učenika.
“Kada su tužni ili imaju neki problem, sam kontakt sa životinjom mnogo znači.”
Osim osjećaja smirenosti, Mirza djecu uči i odgovornosti. U školi već godinama postoji kutija u koju učenici donose hranu, a svi zajedno brinu o njegovoj sigurnosti i dobrobiti.
“Razvijaju odgovornost prema njemu i štite ga. To je vrlo važno, pored ovog emocionalnog dijela, gdje ih Mirza umiruje”, dodala je Hrnjić.
O mačku ne brinu samo učenici i uposlenici škole. Hrane ga i mještani, a jedan stanovnik naselja redovno dolazi vikendom. Zbog toga ga u školi opisuju kao mačka cijelog Hrida.
“Jeste njegova kućica ispred škole i mi se brinemo o njemu, ali je isto tako briga svih komšija i dobrih ljudi”, navela je Hrnjić.
Ime Mirza dali su mu stariji učenici koji su u međuvremenu završili osnovnu školu, jer u to vrijeme u školi nije bilo djece s tim imenom.
“On je naš školski mačak. Svi ga volimo, mazimo i pazimo. Najbolji smo prijatelji”, kaže Esma Ghanomeh, učenica devetog razreda.
“Uči nas lekcijama koje nas niko drugi ne može naučiti. Dobrota i prijateljstvo s ljubimcem su posebni. On je naš razlog za osmijeh. Rano ustajemo i dolazimo u školu, ali dovoljno je da je on tu ispred škole i mi se već smijemo”, dodaje Esma.
Pedagozi ističu da prisustvo životinja u školskom okruženju može pozitivno utjecati na smanjenje stresa kod djece, razvoj empatije i jačanje osjećaja zajedništva. U mnogim zemljama slični primjeri koriste se i kao dio podrške socioemocionalnom učenju.
Mirza možda nema đačku knjižicu, ali ima stalno mjesto u školskom dvorištu i, što je važnije, u srcima generacija učenika koji ga s pravom smatraju svojim krznenim školskim drugom.