Iako će domaći velikani tijesnih grudi, a još tješnje pameti nijekati do zadnjeg dana da postoji neka veza između Gaze, Kerbele, Saane, Sarajeva i Sebilja, između Izeta Nanića, Safeta Zajke i srebreničkih šehida i hz. Abbasa i hz. Huseina, insanu sa malo širom pameću je već jasno da su to imena koja simboliziraju patnju, otpor i nadu miliona ljudi koji su bili ili su još uvijek žrtve nasilja, rata i okupacije.
Pišem ovo za one kojima nije jasno zašto i kako pored urođene ljudske osjećamo i duboku duhovnu i krvnu povezanost sa šehidima Gaze.
Ne daj bože umrijeti žedan
Nema insana da je kročio u Sarajevo sa plementitom namjerom, a da nije svratio na Sebilj. Česma u sred stare čaršije je godinama bila simbol grada na razglednicama, a danas se ne pika da si ovdje bio ako se nisi kraj Sebilja slikao za Instagram. Sarajevski Sebilj i još 300 sličinih diljem čaršije podizani su u znak sjećanja na hazreti Huseina, unuka Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.
Husein r.a. je ubijen u najvećem političkom raskolu muslimana. Ubila ga Jezidova vojska u krvavom masakru u Kerbeli kojem je prethodila mučna opsada u kojem su Husein, prijatelji i porodica odsječeni od Eufrata, pa tako mučeni žeđu i glađu i savladani, a potom poklani ili porobljeni do posljenjeg insana i djeteta. Jezid je ona greška u Ummetu kojeg je babo, Muavija, uprkos protivljenu većine postavio za svog nasljednika i halifu. Jezid je bio raskalašen i sklon porocima. Poslanikov unuk, Husein nije htio da ga prizna kao legitimnog lidera islamskog halifata. Kada su Huseinovu porodicu opkolile Jezidove snage, morali su donijeti odluku – potpuno ropstvo ili potpuna eliminacija. Ova politička previranja završila su tako što je jedan od Jezidovih vojnika zaklao Huseina r.a. Na Onaj svijet Husein je preselio žedan.
Sebilj – Hajr češma za šehide sa Kerbele
Pred njihovu dušu, odnosnu u njihovu čast, se u vrijeme Osmanlija u našoj čaršiji izgradilo preko 300 javnih česmi, sebilja, za sve žedne radnike i putnike namjernike. Jer, ne daj Bože nikome umrijeti žedan.
Kad je Eugen Savojski, baš kao i Jezid sve šatore i u njima djecu na Kerbeli, zapalio Sarajevo, vatra je pojela i orginalne sebilje. Ovo što danas znamo je replika, orginali su uništeni više puta, a zadnji put u toku opsade Sarajeva od 1992-1995.
Naš narod, sluđen svakavim satrapima je to davno zaboravio, a priča o Sebilju se šaptala još samo od uha do uha starih derviša. 1300 godina poslije Kerbele, Sarajevo će pasti pod opsadu. Opsada Sarajeva je bila najduža opsada jednog grada u modernoj historiji, koja je trajala 1.425 dana. Mučiće nas glađu i žeđu, a granatiraće djecu i žene u redovima za humanitarnu pomoć i vodu. Teže od Sarajeva, bilo je na obalama rijeke Sane, a najteže u Srebrenici. Pričaju i danas rijetki preživjeli o strahu da se ne umre žedan.
Abbas sa velikim krilima
Kad se priča o opsadi, žeđi i šehidima i časnom ratovanju po sarajevskim tekijama će vam spomenuti hazreti Abbasa, polubrata hz. Huseina. U vojsci hz. Huseina na Kerbeli je bio bajraktar. Imao je 33 godine kad je ubijen, a historičari ga opisuju kao izrazito lijepog, snažnog muškarca. Nadimak mu je Abu Fadl – otac vrline.
Njemu nije bilo dozvoljeno da se bori u zadnjoj bitci. Njegova tri brata su stradala ranije u bitci poslije sabaha i hz. Husein je procijenio da je ljutnja koju Abbas osjeća tolika da uz njegovu snagu može završiti strašnim masakrom. Poslanikov unuk kao lider vojske nije sebi htio dozvoliti ratni zločin jer njegov cilj nije bila vojna nego moralna pobjeda nad Jezidom. Abbas je po naredbi Huseina ostao u drugoj bitci da stražari kod civila. Ubijen je dok se probijao kroz opsadu da donese djeci vode sa Eufrata. Neprijatelji su mu sabljom odsjekli obje ruke.
Danas oko njegovog turbeta teče Eufrat. Tektonskim i klimatskim promjenama rukavci rijeke su promijenili tok i okružili Abbasovo turbe u Kerbeli, pa se kaže da je sada Eufrat došao Abbasu.
Priča se da će Abbas u Džennetu imati krila umjesto odsječenih ruku. To će biti najveća krila, tolika da će praviti sjenu i hlad drugim stanovnicima. Ali krila će biti krvava, da se ne zaboravi njegova žrtva za žedne i gladne civile na Kerbeli. Sjeti ga se kad se slikaš kod Sebilja.
Sve naše Kerbele
Kerbele će se ponavljati često. Nikad se ljudski rod pa ni Umet među njima nije okanio starog dobrog masakra civila i opsada, mučenja glađu i žeđu i klanja djece neprijatelja. Teško je ne vidjeti sličnost događaja sa Kerbele koji će se ponoviti u Sarajevu, pa u Halepu, pa u jemenskoj Sani, a danas u Gazi. Žedna djeca koju ubijaju snajperima dok skupljaju kišnicu, dječaci bez ruku i nogu koje su im pokidali geleri u redu za humanitarnu pomoć, žene koje rađaju žedne i gladne u blatu… Neprijatelj je uvijek isti – gladan vlasti, tuđe zemlje, neosjetljiv na civile i uvijek vođen raskalašenim diktatorima bez ikakvog moralnog kompasa. Genocid je takvima opravdano rješenje jer jedino kad pokolje sve i jedno dijete može mirno spavati bez straha od osvete.
Kao i na Kerbeli gdje je protiv Jezida ustala tek šačica i pridružila se unuku samog Poslanika, Sarajevu, Alepu, Saani i Gazi pridružila se u ustanku protiv satrapa samo šačica onih koji se nisu vezali za dunjaluk. Jemenski Huti, koji po svojoj Zejdijskoj doktrini smatraju da je grijeh ne boriti se na strani potlečenih su, iako i sami pod ospadom i mučeni glađu i žeđu od saudijskih diktatora su ustali za Gazu i u papučama i na čamcima siju strah po Crvenom moru – žili kucavici trgovine između Europe i Istoka. Južna Afrika je stala uz braću po potlačenosti u Palestini i tuži Izrael za genocid. Bogati Arapi se baš kao i onomad Jezid, razmaženo baškare u zlatu dok Gaza gori.
Presušio sebilj
Pitanje je da li se u Medini se poslije Abbasa ibn Alija ikada više rodio jedan jedan takav. U Sarajevu slabo ko više zna i šta je Sebilj i šta je bilo u Vase Miskina u maju 1992. Teško povezuju Sarajlije danas slike krvave djece iz reda za hljeb i vodu iz Gaze sa onim iz Sarajeva.
Danas iz Sebilja ponekad curika tanak mlaz vode, tanak i škrt kao i mi. Presušila nafaka iz njega. Srebrenicu zaposjeo uskogrudi Suljagić, sluga ovog našeg oholog Jezida što je ni po čemu naslijedio babu. Samo rijetko među nama bljesne neko ispod Abbasovih krvavih krila, ali i njih brzo ušutkaju ove kukavice sa početka priče.
Ostalo je samo da gledaš u nebo i kad se slikaš kod Sebilja i tu proučiš dovu za sebe. Prouči i za Gazu, za jemensku Sanu, za sirijski Halep i pred dušu zaboravljene porodice Poslanika.
