“Odgovornost za ovakvo stanje snosi intelektualna i politička zajednica, intelektualna jer smatra da je politika treba konsultirati u postupku donošenju odluka, a politička zajednica jer smatra da sve može i umije sama.“ kaže za “Stav” prof. dr. Sead Šemsović
Prirodna je stvar da etnički identitet biva građen, izgrađivan i u konačnici izgrađen unutar matične zemlje, pa da tako zreo proizvod stiče potencijal na širenje izvan granica matice. Na taj način i pripadnici zajednice u matici, kao i oni izvan nje, imaju jasnu sliku o svojoj narodnosnoj samobitnosti te asimilacija kojoj su izloženi biva umanjena prirodnim amortiziranjem vanjskog utjecaja.
Izgradnja etničkog identiteta jeste proces koji se uvijek vraća na sami početak svaki put kada uzlazna linija razvoja imalo krene naniže. To su zakonomjernosti prirode kojima svjedočimo.
Bošnjački etnički identitet trenutno je jasniji u ruralnom nego u urbanom prostoru, u autolimarskoj radionici nego na univerzitetu, na gradilištu nego u naučnoistraživačkom centru društvenih ili humanističkih disciplina; nosilac bošnjačkog etničkog identiteta stabilniji je i manje sklon kalkulacijama ukoliko nije na društveno-političkim pozicijama, jer nema šta da ponudi onima koji trguju identitetima; nosilac bošnjačkog etničkog identiteta svjesniji je svoje kulturne posebnosti u domovinskim zemljama i dijaspori negoli u svojoj matičnoj državi – paradoksalno, ali je tako.
Odgovornost za ovakvo stanje snosi intelektualna i politička zajednica, intelektualna jer smatra da je politika treba konsultirati u postupku donošenju odluka, a politička zajednica jer smatra da sve može i umije sama. Ta infantilnost i jedne i druge dovodi do urušavanja i jedne i druge. Intelektualna zajednica se trebala baviti svojim poslom, makar je politika i ne konsultirala. Morala je proizvesti ključne institucije i ključne projekte za definiranje granica bošnjačkog identitarnog tijela, a nakon omeđavanja morala se baviti samo onim što je unutar tih granica. Morala se baviti dugo, ustrajno i sve zaključke je morala provoditi kroz obrazovni sistem i medije.
Ovaj oblik bavljenja je u našem slučaju trajao kratko i bio je samo trenutni odbljesak u kome se pojavila Historija Bošnjaka, Pravopis bosanskog jezika, Rječnik bosanskog jezika, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Antologije bošnjačke književnosti, Bošnjačka književnost u 100 knjiga i slično, a naglo gubljenje snage uslijedilo je zbog rasplinjavanja na druge teme, bilo koje vrste i iz bilo kojeg razloga.
Kada jedno ovakvo društveno-političko i intelektualno rasulo Bošnjaka u Bosni i Hercegovini posmatra neki Bošnjak iz Sandžaka, Kosova, Makedonije ili Hrvatske, koji se svim snagama bori za kulturni i politički opstanak, kada se bori za obrazovanje na bosanskom jeziku u zemlji u kojoj živi, kakav mu to može proizvesti zaključak, može li mu matica zemlja / matična nacionalna ideologija ponuditi podršku ili podstrek, može li on kao takav očekivati pomoć intelektualne ili političke elite. Ne može ništa od toga, jer je osuđen da se sam snalazi i da sam radi i na etničkom i na regionalnom identitetu unutar granica države u kojoj živi. Mora biti svjestan da u samoj matičnoj zemlji nema sagovornika, a kamoli da ima saradnika, koautora, konsultanta ili, gluho bilo, ideologa koji će mu smjernicama pojasniti koji je to smjer etničkog razvoja njegove zajednice, onog i onakvog kojeg imaju svi narodi u okruženju. Takav odnos i nedoraslost političke i intelektualne zajednice rastače bošnjačko identitarno tijelo i grabljivice iz susjedstva hrani vlastitim mesom.
