U sjenci tradicionalnih turističkih destinacija sa neprikosnovenom Mileševom je ne mali broj vrlo zanimljivih lokaliteta koji, s pravom, imaju svoje potencijalne konzumente. Samo ih treba popularisati na pravi način i animirati sve veći broj turista koji dolazi, pre svega, u Mileševu ali je u njihovoj agendi i sve češće Hisardžik sa džamijom starom četiri vijeka gdje se čuva rijedak primjerak rukom ispisanog Кur’ana koji je nedavno zaštićen od strane stručnjaka Narodnog muzeja Srbije.
Uz takođe vrlo popularne Savine isposnice, koje isto tako privlače turiste, a nalaze se u podnožju Jerininog grada odnosno tvrđave Mileševac, posjetiocima sugerišemo i obilazak jedinstvene bašte kestena, takođe u Hisardžiku.
Niko ne zna odakle su donijeti i kada su posađeni prvi kestenovi, ali je najracionalnije tumačenje da su kesten donijeli Turci koji su u dugom vremenskom periodu držali ovaj deo Srbije i posebno štitili tvrđavu iznad džamije u Hisardžiku koja je bila strateški vrlo važna. To potvrđuje i činjenica da su Turci, čak, za potrebe jedinice koja je čuvala tvrđavu i nadgledala carski drum koji je povezivao Skoplje, Novi Pazar i Sarajevo sa Carigradom, na tvrđavi podigli malu džamiju. Od tog vremena, najvjerovatnije, traje i bašta kestena u jednom dijelu Hisardžika, kako je za portal PP media rekao Kadrija Malagić, mještanin Hisardžika.
Kesten je dugo vremena bio specijalitet Hisardžičana koji su ga ljubomorno čuvali na vrlo ograničenom prostoru od nekoliko desetina hektara gdje se i danas nalazi jedinstvena bašta kestena. Ima jedna anegdota koju i dan-danas prepričavaju mještani koja kazuje da je jedan od vlasnika parcele sa kestenima trčao za gavranom koji je nosio plod kestena u kljunu i ljeteo preko Grdilovaca, Bjelobaba i Кoševina prema Ivanju. Tu ga je negdje sustigao i kamenjem vratio ka Hisardžiku da kesten ne bi bio presađen na neki drugi lokalitet.
Nema ljubomore, narod voli kesten…pa kad je tako zašto mu ne izaći u susret. Da li će sadnica uspeti i da li će posle pet-šest godina krenuti „boce“sa slatkim kestenom unutra, to mi ne znamo, kaže Kadrija.
Šalu na stranu, ali kesten je zaista dugo vremena bio sinonim isključivo ovog dijela Prijepolja. Nije ga bilo čak ni u drugim djelovima sela, samo na mjestu današnje kesten bašte, odnosno na površini od nekoliko desetina hektara. Posljednjih decenija kesten se širi što zahvaljujući pticama što visprenim Hisardžičanima koji su svojevremeno kestenju dali neformalni status „suvenira“, pa su sadnice mladog kestena osvanule u mnogim baštama i livadama.
Bašta kestena se nalazi nepunih desetak minuta hoda od džamije u Hisardžiku, a odlično se vidi sa staze koja vodi ka vrhu utvrđenja koje dominira selom.
Bašta kestena ukazuje da je to nekad bio jedan posjed i da je kesten sađen namjenski. Vremenom su imanja cjepkanja, pa sada kesten na tradicionalnoj lokaciji imaju porodice Tandira, Malagića, Veljagića, Nezirovića… Ima sada kestena širom sela, ali se kesten bašta prepoznaje po kosmatim, starim stablima pa i kvalitetu sve rjeđih plodova.
Naime, kesten se posljednjih godina naglo suši a slične promjene se dešavaju i na mladim zasadima. Neko priča da je neka bolest u pitanju, drugi misle da je šumovitost i zarastanje nekadašnje goleti Zlatara i Dundora uticalo na promjene temperature u podnožju, odnosno na lokaciji gde se nalaze stoljetna stabla kestena.
Bilo kako bilo, kako je kesten počeo da „skita“, tako mu je ugrožen i opstanak, dodaje Kadrija.
