Ugovor koji je 1923. godine potpisan u švicarskoj Lozani između Antante i Republike Turske, značio je za Tursku ulazak u novu fazu geopolitičkih odnosa sa evropskim zemljama. Osim što je ovim ugovorom Turskoj vraćen značajan dio teritorije koji je ranijim nepovoljnim ugovorima bio oduzet, ona je od 24. jula 1923. godine zvanično utemeljila svoje državne granice.
Također, ovim sporazumom otklonjene se određene anomalije prethodnih nepovoljnih ugovora za Tursku, koji su od početka dvadesetog stoljeća pa sve do Ugovora iz Lozane kočili razvoj Osmanske države.
Sporazumi iz Ouchya, Londona, Atine i u konačnici Sevresa značajno su oštetili Osmansku državu i Republiku Tursku kao pravnog nasljednika Osmanske države.
Republika Turska odrekla se golemih teritorija nekadašnjeg Osmanskog Carstva, a obvezala se i na slobodu saobraćaja Bosforom i Dardanelima. U odnosu na prethodni mirovni sporazum iz Sevresa, sastavljen oko tri godine ranije, sporazum iz Lozane bio je mnogo povoljniji za Tursku.
Prema spomenutom prethodnom sporazumu iz Sevresa Turska je trebala biti gotovo raskomadana. Naime, trebao joj je biti oduzet veliki kurdski teritorij na istoku, znatan dio obale Male Azije oko grada İzmira, kao i većina njenog europskog teritorija, gotovo nadomak Istanbula. Po tom je sporazumu Turska trebala biti podijeljena na zone utjecaja stranih sila (Ujedinjene Kraljevine, Francuske i Italije).
Sporazum iz Sevresa za Tursku je bio u praksi neprihvatljiv pa je stabilan odnos s pobjedničkim stranim silama uspostavljen tek potpisivanjem mirovnog sporazuma iz Lozane. Njime je Republika Turska zadržala kurdske teritorije na istoku, Izmir u Maloj Aziji i europsko zaleđe Istanbula i čime su definisane današnje državne granice.
