Prošlog mjeseca, Izrael je pokrenuo novu rundu zračnih napada na Siriju, pogodivši ciljeve u blizini Damaska, Homsa i južne provincije Sweida. Predstavljeni kao napadi na sirijske vladine snage i pod izgovorom zaštite manjine Druza, cilj im je unaprjeđenje tekuće kampanje cionističkog režima za regionalnu dominaciju i fragmentaciju.
Od pada Bashara al-Assada u decembru 2024. godine, Izrael je proširio svoju agresiju, okupirajući više od 400 kvadratnih kilometara dodatne sirijske teritorije i sistematski uništavajući ono što je ostalo od vojne infrastrukture zemlje. Ova eskalacija dolazi u trenutku kada izraelski genocidni rat protiv Gaze, koji je sada u svom 23. mjesecu, nastavlja odjekivati na više frontova.
Sjedinjene Države su također izvodile zračne napade i racije, podržavale kurdske snage na sjeveroistoku i olakšavale izraelske napade – sve kako bi održale svoje uporište u Siriji i spriječile uspon bilo koje sile koja bi mogla osporiti njihov poredak.
Dok SAD daju prioritet geostrateškoj kontroli i zaštiti svojih energetskih i sigurnosnih interesa, Izrael nastoji razbiti Siriju na etničke i sektaške enklave kao dio višedecenijske strategije fragmentiranja arapskog svijeta i učvršćivanja vlastite regionalne hegemonije.
Ova politika slijedi pristup koji su obje strane primjenjivale od početka sirijskog rata 2011. godine. U njenoj srži leži zajednički cilj: demontirati Siriju kao jedinstvenu, suverenu državu i osigurati da nijedan regionalni ili globalni akter ne može osporiti američko-izraelski poredak na Bliskom istoku.
Izraelska strategija u arapskom svijetu može se pratiti do ranih dana cionističke države. Interni izraelski strateški dokumenti iz 1950-ih, uključujući prijedloge izraelskog ministarstva vanjskih poslova i Mossada, zalagali su se za kurdsku državu kao tampon zonu protiv arapskog nacionalizma.
Ova vizija je kasnije kristalizirana u zloglasnom Yinon planu iz 1982. godine, čiji je autor Oded Yinon, bivši zvaničnik izraelskog ministarstva vanjskih poslova. Plan je predviđao „raspad Sirije… na distrikte etničkih i vjerskih manjina… [kao] primarni cilj Izraela na istočnom frontu na dugi rok… Sirija će se raspasti na nekoliko država duž linija svoje etničke i vjerske strukture“.
Yinonov plan je tvrdio da sigurnost i dominacija Izraela zavise od raspada arapskih država na manje sektaške i etničke entitete, uključujući Druze, Alawite, Kurde, Maronite, Kopte i druge.
Cilj je bio zamijeniti snažne, centralizirane arapske države slabim, balkaniziranim državicama koje ne predstavljaju prijetnju Izraelu i koje bi potencijalno mogle postati saveznici ili posrednici pod izraelskom zaštitom.
U slučaju Sirije, ova strategija uključuje podjelu zemlje na četiri glavne zone utjecaja: 1) domovinu Druza sa središtem u Sweidi na jugu Sirije, gdje Izrael želi pod svojim utjecajem stvoriti mini-državu usklađenu s Druzima; 2) alavitsku državicu u priobalnom području pod ruskom zaštitom, sa središtem oko Latakije i Tartusa; 3) kurdsku zonu na sjeveroistoku Sirije, koju podržavaju SAD, gdje Stranka demokratske unije (PYD) i Jedinice narodne zaštite (YPG) kontroliraju ogromne dijelove teritorije; i 4) sunitski arapski pojas pod turskim utjecajem, posebno duž sjeverne i sjeverozapadne granice i središnjeg dijela zemlje.
Ovaj model podjele direktno služi izraelskim ciljevima tako što Siriju održava slabom, podijeljenom i nesposobnom da se ponovo pojavi kao regionalni akter sposoban da podrži palestinski otpor ili se suprotstavi izraelskom ekspanzionizmu. Odavno je ugrađen u cionističku strategiju za Bliski istok.
Jedan od najuticajnijih cionističkih mislilaca i savjetnika američkih i izraelskih zvaničnika, Bernard Lewis, napisao je 1992. godine: „Većina država Bliskog istoka… je… ranjiva na takav proces [‘libanizacije’]. Ako je centralna vlast dovoljno oslabljena… država se tada raspada… u haos svađa, zavada, borbi sekti, plemena, regija i stranaka.“
Osakaćena Sirija
Od 2013. godine, cionistički režim vodi kontinuiranu zračnu kampanju na sirijskoj teritoriji, često pod izgovorom ciljanja iranskih ili Hezbollahovih položaja.
Nakon 7. oktobra 2023. godine, ovi napadi su se proširili i uključivali atentat na visoke iranske i Hezbollahove komandante na sirijskom tlu, kao dio šireg napada na takozvanu „Osu otpora“ – usmjerenog na Hamas, Islamski džihad, Hezbollah i savezničke snage širom regije, uključujući i Siriju.
Izraelski napori za destabilizaciju u Siriji odražavaju opsadu i razaranje koje nanosi Gazi, a usmjereni su na slabljenje snaga otpora i ubrzanje dugogodišnjeg plana podjele zemlje.
Vremenom je Izrael uništio sirijske sisteme protivvazdušne odbrane, skladišta oružja, vojne baze i naučnoistraživačke centre. Posljednjih mjeseci, ova strategija je nastojala odvratiti Iran, spriječiti Siriju da obnovi svoje vojne kapacitete i nametnuti trajnu izraelsku vojnu i psihološku nadmoć u regiji.
Kontrola Sirije
Američka strategija u Siriji usklađena je s njihovom velikom strategijom nakon Hladnog rata, a to je sprječavanje bilo kojeg regionalnog ili globalnog rivala da osvoji teren.
Tokom Hladnog rata, Washington je Siriju, posebno pod bivšim predsjednikom Hafezom al-Assadom, smatrao sovjetskom klijentskom državom i pristalicom arapskih nacionalističkih ciljeva, palestinskog otpora i regionalnih saveza koji se protive američkom utjecaju.
Nakon invazije na Irak 2003. godine, SAD su nastojale izolirati Siriju i spriječiti je da popuni regionalni vakuum koji je nastao nakon svrgavanja Sadama Huseina. Od sirijskog ustanka 2011. godine, SAD su usvojile politiku selektivnog angažmana: podržavajući kurdske snage na sjeveroistoku pod krinkom suprotstavljanja ekstremističkim grupama i ograničavajući iranski utjecaj, dok su istovremeno dozvoljavale izraelske napade.
Iako se čini da SAD podržavaju de facto podjelu Sirije, njihov cilj nije nužno etnička fragmentacija u izraelskom stilu. Umjesto toga, nastoje očuvati vojno i političko prisustvo koje blokira ruski i iranski pristup istočnom Mediteranu i osigurava da se svaka buduća sirijska vlada uskladi sa strateškim interesima Washingtona.
Nedavna eskalacija u južnom gradu Sweida, gdje većinu čine Druzi, naglašava interes Izraela za stvaranje lojalne enklave duž svog sjevernog fronta – cilj koji je u skladu sa strategijom plana Yinon koja se odnosi na njegovanje saveza s manjinama koje bi mogle favorizirati autonomiju pod izraelskim pokroviteljstvom.
Ipak, druzska zajednica ostaje podijeljena, a mnogi odbacuju strano miješanje.
Dok Izrael insistira na stvaranju ove državice, SAD su oprezne – pozivajući na smirenost, ali izbjegavajući bilo kakvu osudu, oprezne zbog negativnih reakcija u susjednim državama i među druzskim zajednicama unutar Izraela. Također se boje da bi daljnja fragmentacija mogla ojačati ekstremističke grupe ili otvoriti vrata ruskim i iranskim dobicima.
SAD, stoga, preferiraju kontroliranu, podijeljenu Siriju – dovoljno slabu da bude savitljiva, ali ne i potpuno urušenu – gdje mogu zadržati utjecaj bez izazivanja šire regionalne nestabilnosti. Izrael je, nasuprot tome, spremniji tolerirati, ili čak podsticati haos ako to znači trajno uklanjanje Sirije kao potencijalne prijetnje, posebno nakon što je već anektirao sirijsku visoravan Golan.
Turski ulog
Turska igra ključnu ulogu u trenutnoj obnovi Sirije. Ankara je prvobitno težila promjeni režima u Damasku podržavajući opozicione grupe i militantne frakcije. Međutim, nakon neuspjelih pokušaja svrgavanja Assada i rastuće zabrinutosti zbog kurdske autonomije u blizini svojih granica, Turska je promijenila fokus.
Turske snage su se preselile u dijelove sjeverne Sirije, gdje podržavaju sirijske arapske i turkmenske milicije kako bi kontrolirale i ograničile kurdski utjecaj. Od svrgavanja Assada, Turska je postala glavna sila koja podržava trenutni sirijski režim.
Turski interesi se oštro razlikuju od interesa SAD-a i Izraela, koji su se fokusirali na osnaživanje kurdskih milicija, odnosno Druza i separatista. Dok su SAD i Izrael podržavali kurdske aktere kao protivtežu Assadu i Iranu, Turska smatra svaku kurdsku autonomiju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti.Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan nedavno je izjavio: „Turska će intervenirati protiv bilo kakvih pokušaja fragmentacije Sirije ili dozvoljavanja militantnim grupama da steknu autonomiju… Upozoravamo vas: nijedna grupa ne bi trebala poduzimati radnje usmjerene na podjelu.“
Borba za „Srce zemlje“
Poznati princip geopolitičke teorije, koji je iznio britanski akademik i političar Halford Mackinder, glasi: „Ko vlada Istočnom Evropom, komanduje Srcem zemlje; ko vlada Srcem zemlje, komanduje Svjetskim ostrvom; ko vlada Svjetskim ostrvom, komanduje svijetom.“
Ukoliko regionalni akteri ne formiraju koordiniran odgovor, rasparčavanje Sirije moglo bi postati trajna stvarnost.
Analogno tome, Sirija zauzima centralno čvorište u arapskom svijetu, kontrolirajući vitalne tranzitne rute, trgovinske koridore i regionalne saveze – slično Mackinderovom Heartlandu. Regionalne i globalne sile vjeruju da će onaj ko kontrolira Siriju, ili njen veći dio, utjecati na – ako ne i oblikovati – cijeli Bliski istok.
U tom kontekstu, SAD i Izrael provode dvostruku politiku u Siriji. Za SAD, Sirija je šahovska tabla na kojoj nastoje blokirati protivnike, zaštititi hegemoniju petrodolara i osigurati poziciju Izraela bez prevelikog uplitanja. Za Izrael, Sirija predstavlja egzistencijalnu prijetnju koju treba demontirati i restrukturirati u mozaik mini-država.
Opasnost leži u produženoj patnji sirijskog naroda, eroziji arapskog suvereniteta i potencijalnoj eksploziji šireg sukoba.
Ukoliko regionalni akteri – posebno Turska, ali i Iran i arapske države – ne formiraju koordiniran odgovor, rasparčavanje Sirije moglo bi postati trajna stvarnost, ispunjavajući dugogodišnji cionistički plan za fragmentirani, poslušni Bliski istok.
