Nagrada “25. novembar” me na svoj način i upozorila na to da u ovom našem savremenom “tamnom vilajetu” bosanskom bitku i dalje biju zdrave probosanske snage kojima se, zlonamjerno, najčešće u granicama ovdašnje “strukture medijskog uma” amputira ideološki oreol tobožnje zatvorenosti i “nacionalizma”. Došlo je dotle da je čovjek koji Bosnu doživljava kao svoju maticu i taj svoj odnos prema vlastitoj zemlji patriotski ispoljava, da se on već, gle toga čuda, kreće u prostorima “nacionalizma”, da je on bosanski, a potom dakako i bošnjački, “nacionalist”. A nama je u nasljeđe, posebno ono socijalističko-komunističko, ostao patološki strah od toga da nas neko kojim slučajem ne bi, makar i u primisli, smatrao “nacionalistom”, a da ne kažemo da nas još veći strah hvata od toga da nas javno takvim ne etiketiraju i tako od vas stvore sliku opasnog i destruktivnog čovjeka i “narodnog neprijatelja”. Vi u Bosni i Hercegovini ne možete biti “zdravi”, a da vam na vrat ne nabace neki ideološki vije.
Akademik Dževad Jahić, “filolog opće prakse”, kako voli o sebi reći, dobitnik je Nagrade “25. novembar” u kategoriji za životno djelo. Jedan od najistaknutijih naučnika u bosnistici već godinama u svojoj vikendici ponad Hadžića predano radi na višetomnom Rječniku bosanskog jezika, na projektu u koji bi, u optimalnim uvjetima, trebao biti uključen tim od nekoliko desetina profesionalaca, koji bi radili sedam dana u sedmici u dvije smjene, i opet bi bilo upitno da li bi ga uspjeli “zgotoviti” za nekoliko decenija. U jednu takvu “avanturu” Dževad Jahić upustio se sam-samcat. Kako bi predočio o koliko kompleksnom poduhvatu je riječ, govori da trenutno prelistava rječnik na kojem je rađeno tačno 120 godina. On je, bez ičije pomoći, za svega nekoliko godina uspio “doplivati” do druge polovine “vodene površine” koju kani preplivati. Uz to sve uspijeva privesti kraju i svoje novo prozno djelo.
Iako je danas nauka u krizi, njegova predstava o stanju u bosnistici ipak je optimistična. Poznaje mlade pojedince, zna kako rade i koliko vrijede. Najveći problem vidi u niskom procentu odvajanja finansijskih sredstava za nauku, što smatra samoubilačkim djelovanjem, te nedostatku snage da spriječimo suludu zamisao kolektivnog samoubistva. Navodi da ona sredstva koja postoje treba znati usmjeriti prema znanju i pameti. U narodu postoji izreka koju je, priznaje to, i studentima često navodio, a ona kaže da bez muke nema nauke. Nauka je za narod, u konkretnom slučaju, drugi naziv za znanje. U njegovom slučaju, to bi bio narodni naziv za rezultate toga znanja. A to “znanje”, objašnjava, prije svega izvire iz historijskih vrela, iz dubinskih neiscrpnih voda bosanskog jezika, jednoga historijskog i jezičkog fenomena koji smo u prilici da tek u ovo naše tegobno vrijeme razotkrivamo i na pravi način objašnjavamo.
STAV: Dobitnik ste Nagrade “25. novembar” sedmičnog lista za politiku, društvo i kulturu “Stav” u kategoriji za životno djelo. Kako ste dočekali ovu vijest?
JAHIĆ: To je nagrada što je i u proteklom periodu dodjeljivana ljudima koje posebno cijenim i čiji doprinos znam. Ona je popunjavanje praznina društvene brige o našim vrijednostima te o onome šta mi radimo i koliki je naš trud. Nagrada nosi naziv “25. novembar”, po Danu državnosti Bosne i Hercegovine. Prema tome, tu sam nagradu shvatio, na neki način, kao državnu nagradu. To bi trebala biti i javna, najzvaničnija u stvari, podrška izuzetnim naporima ljudi, među kojima sam i ja, koji sve što čine u okviru svojih znanja i svoje profesije čine kako bi se znanja o državi Bosni i Hercegovini upotpunila, kako bi bila utemeljenija i sigurnija. Moji napori, jezički i književni, usmjereni su ka jednom jedinom cilju – državi Bosni i Hercegovini. Ne u bilo kakvom političkom ili ideološkom, već u profesionalnom, stručnom smislu. Iako sam tokom profesionalnog djelovanja bio aktivan na mnogim filološkim poljima, “trenutno” radim na višetomnom Rječniku bosanskog jezika. To “trenutno”, istina, traje već dvadesetak godina. Malo, vrlo malo ljudi zna, čak i ne sluti koji je to posao, koliki je to posao, kakvoga “strahobalnog” obima, ali “o tom potom”, što bi često rekao jedan moj vrlo blizak prijatelj. Ja bih možda pokušao iskoristiti ovu nagradu, koja me svakako prijatno iznenadila, da kažem kako bi to mogla biti podrška tzv. kapitalnim poduhvatima u našoj kulturi i nauci, ključnim za cjelokupnu tu kulturu i vrlo važnim za nauku uopće. Kada je riječ o meni lično, priznanje se može shvatiti i kao podrška mome trudu i mukotrpnom radu, koji je daleko premašio i moje vlastite, i fizičke, i duhovne snage. Višetomni rječnik koji radi pojedinac, to samo po sebi zvuči kako zvuči, a u tome “zvučanju” mnogo toga zapinje i škripi, kao da nismo dobro čuli, ili nismo jasno izgovorili. Višetomni rječnik, a radi ga jedan čovjek, uz vrlo skromnu pripomoć uglavnom “usputnih”, saradnika. Dani, sedmice, mjeseci i godine rada. U narodu postoji izreka koju sam i studentima često navodio, a koja kaže da bez muke nema nauke. Nauka je za narod, u konkretnom slučaju, drugi naziv za znanje. U ovome mome slučaju, to bi bio narodni naziv za rezultate toga znanja. A to “znanje” prije svega izvire iz historijskih vrela, iz dubinskih neiscrpnih voda bosanskog jezika, jednoga historijskog i jezičkog fenomena koji smo u prilici da tek u ovo naše tegobno vrijeme razotkrivamo i na pravi način, što dosljednijom filološkom metodologijom, koliko smo za nju iškolovani i sposobni, objašnjavamo.
Unatoč svim našim općepoznatim “višeslojnim” nevoljama, apsurdima, toliko umnoženim da je to prosto nevjerovatno, Nagrada “25. novembar” me na svoj način i upozorila na to da u ovom našem savremenom “tamnom vilajetu” bosanskom, bitku i dalje biju zdrave probosanske snage kojima se, zlonamjerno, najčešće u granicama ovdašnje “strukture medijskog uma” (moja sintagma i navodnici) amputira ideološki oreol tobožnje zatvorenosti i “nacionalizma”. Došlo je dotle da je čovjek koji Bosnu doživljava kao svoju maticu i taj svoj odnos prema vlastitoj zemlji patriotski ispoljava, da se on već, gle toga čuda, kreće u prostorima “nacionalizma”, da je on bosanski, a potom dakako i bošnjački, “nacionalist”. A nama je u nasljeđe, posebno ono socijalističko-komunističko, ostao patološki strah od toga da nas neko kojim slučajem ne bi, makar i u primisli, smatrao “nacionalistom”, a da ne kažemo da nas još veći strah hvata od toga da nas javno takvim ne etiketiraju i tako od vas stvore sliku opasnog i destruktivnog čovjeka i “narodnog neprijatelja”. Vi u Bosni i Hercegovini ne možete biti “zdravi”, a da vam na vrat ne nabace neki ideološki vijenac. Tužno je to da postoje oni kojima smeta da radite ono što najbolje radite, za šta ste predodređeni i školovani, i da rezultat tog posla bude rezultat koji je u općem interesu, koji ne zastupa neku tezu, ne razdvaja nikoga od nekoga drugoga, već ukazuje na zajedničke vrijednosti. Među tim vrijednostima, možda i na prvome mjestu, kao naše najšire kulturno dobro, nalazi se jezik. Ugledni i vrlo profesionalni sedmičnik Stav ovom nagradom iskazao je podršku onome što sam do sada uradio i na tome sam mu iskreno zahvalan. Ali, da se malo i našalimo, makar i gorko; kada se kaže “nagrada za životno djelo”, to zvuči kao da se ova nagrada dodjeljuje penzionerima koji su “odsvirali svoje”, onima koji već uveliko svode svoje više nego skromne (ne mislim finansijske) račune. Mada sam ja čovjek u 75. godini, to i meni nevjerovatno zvuči; k’o dlan o dlan, i eto te na kraju životnog puta, eto te pred čašću i počašću primanja nagrade za “životno djelo”.
STAV: Poznato je da već godinama predano radite na višetomnom Rječniku bosanskog jezika. U pitanju je projekt na čijoj implementaciji u idealnim uvjetima radi kompletan tim profesionalaca, svaki dan u dvije smjene, i opet posao ne bude završen za nekoliko decenija. Znamo čak i za slučajeve da su rječnici, kao što je Vaš, više od stotinu godina bili predmetom marljivog truda i rada. Smijemo li pitati dokle ste stigli?
JAHIĆ: Smijete Vi pitati, ali kakve fajde od tog pitanja, što bismo mi u Bosni rekli. Višetomni rječnik je nešto što inače rade grupe ljudi pod pokroviteljstvom institucija. U predgovoru jednog rječnika koji upravo prelistavam pročitao sam rečenicu u kojoj se doslovno navodi da je nemoguće da pojedinac uradi iole dublji, argumentiraniji i naučno uspjeliji rječnik jednog jezika. Meni se spletom raznoraznih okolnosti desilo da pokušam to napraviti, iako i ja sam nisam ni slučajno mislio da pojedinac to može. Međutim, ispalo je da za nevolju upravo taj i takav sizifovski posao radi pojedinac, ali je moja lična nevolja u tome što je taj pojedinac niko drugi nego baš – ja, glavom i bradom, narodski rečeno. I pored svih tih tek spomenutih “raznoraznih” okolnosti, to nikako ne znači da mi nemamo ljude koji bi se u ovakav posao mogli aktivno uključiti. Ovo je posao koji se radi pola vijeka, vijek ili vijek i po. Uzmite samo u obzir koliko prosječno traje životni vijek čovjekov i potom izračunajte. To je takva vrsta posla da on zahtijeva najmanje dvadesetak profesionalno osposobljenih ljudi i da najmanje polovina od ovog broja taj posao iz dana u dan radi od deset do dvanaest sati dnevno. Taj posao uključuje i urednike, pomoćne urednike, stručne saradnike, prepisivače itd. Dakle, donja granica ljudi uključenih u jedan ovakav poduhvat je dvadeset, a gornja je i do šezdeset. Iako će možda djelovati iznenađujuće, ja bih volio da se u našim polumrtvim (ili poluživim, svejedno) naučnim prilikama bar stvori neka vrsta početnog interesovanja za ovaj rječnik u vidu realne sumnje u to da ga pojedinac može korektno uraditi. Ja bih to volio, jer bi se neko napokon, makar to bio i neki “nevjerni Toma”, “zagledao” u to što sam do sada napravio. Dosad još niko nije dao kompetentnu ocjenu, niko nije valjano analizirao ovaj moj leksikografski rad. A valjalo bi sjesti i to uraditi. Kada bi neko prihvatio taj izazov, možda bi neočekivano došao do spoznaje da je ipak, uprkos svemu, moguće i to da pojedinac napravi jedan ovakav rječnik, ali bi se tada neminovno moralo otvoriti jedno dodatno, zapravo rezervno, pitanje stvarnoga njegovog leksikografskog naučnog dometa. Ja “trenutno” i sam sebi postavljam pitanje dokle sam zbilja “dobacio”, a ne može autor ocjenjivati domete vlastitog djela, to neminovno mora uraditi neko drugi. Kada me pitaju u vezi s ovim poslom dokle sam stigao, ja obično odgovaram: “nidokle”, iako radim iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu; lažem li to onda sebe, ili lažem druge? To “nidokle” takav je problem da vas često dovede i do psiholoških kriza i sumnji u kompletan poduhvat. Iako je ova moja ilustracija dosta istrošena, već sam to spominjao, ali osjećam se kao plivač koji je precijenio svoju snagu. Kada se okrenem, instinktivno, da bih se vratio, na moj užas, ne vidim više ni obalu s koje sam nepromišljeno zaplivao, što znači da sam dobar dio “vodene površine” preplivao. Dakle, niti se mogu vratiti, a ne mogu ni naprijed, jer ona obala kojoj suludo plivam još je bar onoliko daleka koliko i ona s koje sam nesmotren zaplivao. I onda odlučim i dalje plivati, pa dokle li, kako li, Allah zna. To “nidokle” u slučaju višetomnog Rječnika bosanskog jezika znači da se tek zalomila druga polovina. Znači, realnije bi bilo reći da se ipak stiglo donekle, do desetog toma, koji je, prema nekom planu, već do kraja ove godine trebao izaći iz štampe. Pri kraju ovog toma jesam, ali još dosta građe unosim.
STAV: Kada smo posljednji put razgovarali, istakli ste da je osnovni cilj Vašeg Rječnika da on napravi što je moguće dublji i širi zahvat u rječničko bogatstvo i slojevitost bosanskog jezika. Drugi cilj je da se predstavi što šira i raznovrsnija književna, naučna i publicistička građa toga jezika, u vidu primjera za njegove odrednice, odnosno boldirane riječi. Osim toga, cilj Vam je bio da predstavite i bosanski govorni jezik, a posebno njegovu izuzetno bogatu frazeologiju. Jeste li uspjeli u ovoj nakani?
JAHIĆ: Po mojoj subjektivnoj ocjeni, jesam. A objektivnu ocjenu, već rekosmo, o sebi ne daje autor. U svim predgovorima velikih rječnika ove vrste, idući od rječnika s ovih prostora, sve do francuskih, njemačkih i ruskih rječnika, ne možete nikako zaobići leksikografsku napomenu u kojoj vazda stoji da su rječnici, srećom, posao u kojem se može (čitaj: mora) pogriješiti, jer su greške u njemu naprosto neizbježne. Zbog ogromnosti posla one mu tu dođu gotovo kao neka vrsta “zakonomjernosti”, toliko se taj posao otima čovjeku i njegovoj otužnoj nesavršenosti. Mogu takve poslove raditi timovi i timovi vrhunskih stručnjaka i naučnika, pukotine u njemu vazda zjape, navakat nikad otkrivene. To dovoljno govori o složenosti ove vrste filološkog posla. Moje ocjene da sam dosad uradio dobar posao ipak su moje subjektivne ocjene. Kada god čovjek govori o svom radu, on se subjektivnosti ne može osloboditi. I ona sama, ovakva rječnička produkcija, kao proizvod toga poduhvata, traži daljnja naučna istraživanja i to baš na primjeru i na građi tih i takvih rječnika. Njihova dublja analiza tek će nam otkrivati naučne istine do kojih bez njih nismo mogli doći. A takvo istraživanje mora preduzeti drugi istraživač, ne sam autor, jer bi onda ispalo da autor ima narcisoidnu ideju da istražuje samoga sebe, jer se, eto, smatra toliko zanimljivim i “slojevitim”. U tom slučaju bilo bi najbolje da neko drugi uzme u ruke ono na čemu radim i na čemu sam radio, te da nam napokon ponudi svoje cjelovitije viđenje. To bi bilo odlično zarad nauke, ali teško da će se u dogledno vrijeme pojaviti neko ko bi se u to upustio. Ovakvi rječnici su, zapravo, djela koja ne samo da su naučni poduhvat sam po sebi već ona služe za daljnje istraživanje, nisu samo da se uzmu u ruke, prelistaju i zatvore. Čak se i meni, kao autoru, iščitavanjem građe stalno otkrivaju neke nove spoznaje. Ta moja nada da ću uspjeti privesti kraju rad na ovom višetomnom djelu ujedno je i problem. Kada bi se trebao ubrzati rad, onda bih morao narušiti dosadašnju metodologiju. Neminovne su neujednačenosti u svakom višetomnom rječniku, svi govore o tome, ali je bitno da one budu što blaže. Ne smiju se praviti radikalne oscilacije s ciljem ubrzavanja realizacije toga posla, pa i po cijenu toga da se on nikad i ne završi. Uostalom, u historiji evropske leksikografije ima nemalo primjera takvih nedovršenih rječnika.
STAV: Poznato je da ste stava kako jezik i s pola miliona govornika ima potrebu za što većim brojem kako rječnika, pa tako i drugih naučnih djela usko vezanih za oblast jezika. Tu su raznorazni priručnici, posebno oni pravopisni. Svjedočimo da se danas najmanje radi za dobrobit nauke, većina stvari podređena je ideologiji i/ili profitu.
JAHIĆ: Dobro ste rekli – priručnici. Priručnik i nauka poprilično su međusobno distancirani. Pravopis je upravo priručnik i u odnosu na gramatiku, a kamoli da to nije u odnosu na rječnik. Kada bi bosnistika bila neka druga građevina, obična fizička, a ne historijska, rekao bih da mi kuću pravimo od krova, a ne od temelja. A uostalom možemo reći da smo mi u bosnistici i sam bosanski jezik historijski najprije okrenuli na krov, pa mu onda pokušavali izgraditi konstrukciju i temelje. Naravno, naopako, što liči na nas. Naš čovjek ne razumije poziciju i ulogu pravopisa u odnosu na nauku, ne poima ogromnu razmaknutost između pravopisa i nauke. Pravopis predstavlja praktične savjete, preporuke i upute kako pisati, kako primjenjivati standardnojezičku normu. Koju normu? Onu normu koju opisuje i precizira gramatika. Pa kako ćete onda primjenjivati normu bez njenog gramatičkog opisa? Taj opis, to je temelj. To je, zapravo, pretpostavka, uvjet, uslov za pravopis. Zidove, kompletnu konstrukciju, sadržaje toga “objekta” zvanog jezik čine riječi, koje su objedinjene u rječnicima. I tek kao krov dolazi tu pravopis. On je zakon u jeziku, pisanom jeziku, on je ozakonjeni jezik u njegovoj pisanoj upotrebi. Svjedoci smo da nam se prije nekoliko godina s drugim izdanjem Pravopisa desilo gotovo neobjašnjivo zastranjivanje, na nivou ekscesa, skandala. Onda sam ja bio primoran napustiti svoj rad na rječniku i pridružiti se ekipi Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” koja radi na novom Pravopisu, poduhvatu kojim rukovodim, kako bismo stvari vratili na ono “pravopisno mjesto” lingvistički solidno ustanovljeno i uspostavljeno još 1996. godine, a onda i uraditi još preciznije, primjereno novim naučnim saznanjima stečenim u posljednjih dvadeset godina. Sada je bitno da se spasi ono što bosanski jezik kao predmet naučnih istraživanja u sebi ima, u svome razvoju, i da to, objektivno i utemeljeno, vratimo na svoje mjesto. Ime moje majke je Šuhreta, Šuhra. Ja “u neka doba” saznajem da ime svoje majke mogu pisati i kao Šuvreta ili Šuvra. To je karikiranje. Ne smijemo to činiti. Naravno da je u takvoj situaciji korisnik bosanskog jezika totalno zbunjen. Na to sve se “nalijepe” i druge snage ideološki vezane za tzv. zajednički jezik. Prave se ludi da ne znaju da su jezici ovih prostora svakako zajednički. Naši jezici – bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik i crnogorski jezik – zajednički su iz razloga što imaju zajedničku novoštokavsku dijalekatsku bazu. To je historijska stvar iz 19. vijeka, koja se preko čitavog 20. “preturila” i do 21. vijeka. Međutim, pravo na naziv i normiranje jezika, na naše pisce, nešto je sasvim drugo i to nam se ne smije oduzimati. Naši narodi neće biti “zajednički” vraćanjem tobožnjeg “zajedničkog” jezika i ustupanja suglasnika h sonantu v radi mira u kući, već ćemo biti “zajednički” uzajamnim uvažavanjem, priznavanjem, poznavanjem, a nikako negiranjem, niti ugurivanjem u zajednički jezički ćurak, u kojem bi bilo posebno tijesno govornicima bosanskog jezika, toliko vijekova dosad nenaučno i ideološki odbacivanog i naučno prešutkivanog.
STAV: Šta učiniti ako se stanje radikalno ne promijeni, ako se unutar same akademske zajednice ne prevladaju ideološka mimoilaženja u korist nauke?
JAHIĆ: Ne znam kako bi se to moglo radikalno promijeniti iz razloga što za radikalne promjene trebaju “radikali”. Pravo je pitanje jesu li to naučni ili politički radikali. Naučni radikali, ne računajući pojedince, kao organizacija, institucija, mislim da su, bar tako je u Bosni, nemogući. Da damo primjer istraživača historičara Ibrahima Pašića. To je čovjek čiji rad sam pratio od početka do kraja. Bio sam siguran, koliko od nauke znam, da su neka moja saznanja prava nauka i da su to nevjerovatna otkrića. Međutim, neke stvari sam doveo u pitanje upravo kroz istraživačka dostignuća rahmetli Ibrahima Pašića, koji se našao na međi između dvije ozbiljne nauke – historije i filologije. Historičari i filolozi, ni jedni ni drugi, ne vide vrijednosti u ovom preklapanju, miješanju, jer su njihove dioptrije namještene samo na jednu kajdu, svoju usku profesionalnu. Ne da im se mimo toga ili iznad toga pogled baciti ka istinama, ka nekim drugim istinama. Ako ga i bace, “radikalno”, učinit će im se da su iskočili iz svoga kolosijeka, a ubrzo će naići i na sumnje i osude bližnjih iz vlastite nauke, da su otplovili u neke druge vode, mimo naučnih. Kao da je nauka stega i okvir iz kojeg se ne smije nikud na drugu stranu pogledati, a kamoli iz nje još i iskakati. Ključno je pitanje kako da čovjek dopre do istina i kako da brani istine umjesto svojih ubjeđenja o tim istinama. I moja ubjeđenja o istinama su samo moja ubjeđenja, a ne gotove, zaključene istine. U najboljem slučaju mogu biti neki skromni put do istina. Da li je to pravi put, ili nije? IIi smo zalutali?
STAV: Nemoguće je s Vama razgovarati a ne dotaći se i općeg stanja u kojem se nalazi nauka o bosanskom jeziku i njegovi govornici. Ono na što bih se posebno osvrnuo jesu novi naraštaji koji su odlučili usko proučavati ovu oblast. S obzirom na to da ste penziju dočekali na poziciji profesora historijske grupe predmeta na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, sigurno nam možete kazati kakve su bile novije generacije studenata? Da budem maksimalno konkretan, pronađu li se među njima zaista novi naučnici?
JAHIĆ: To je vrlo složeno pitanje koje je konstantno mučilo i koje muči nas univerzitetske predavače. Uvijek se pitamo koliko naši predavački napori zapravo daju rezultata. Prvi rezultati, jasno je, moraju biti naučni. Dakle, ako vi date rezultat, koji je naučni, nemate nikakvog utjecaja na to šta će biti s tim rezultatom u kontekstu naučnih saznanja. Sreća je velika da nauka nema nikakvih ograda, ona je bezgranična. Svaka nauka, posebno ova filološka, pripada čitavom balkanskom prostoru, pa i evropskom. Zašto? Ako je zaista nauka i ako se bavi naučnim metodama i to adekvatno tim metodama, utemeljenim znanjima i saznanjima, ona je zajedničko dobro. Bosnistika jeste naše dobro, ali je i zajedničko i balkansko dobro. Naučni rezultati su konkretni. Primjerice, ako radite na višetomnom Rječniku bosanskog jezika, bitno je da se može vidjeti kako je urađen taj rječnik, te koje on vrijednosti ima, ali i koje mahane. Ni vrijednosti bez mahana, ni mahana bez vrijednosti. Za naš mentalitet, posebno je važno u glavu utufiti ovo drugo. A to znači, ne polaziti od mahana, već od vrijednosti. Vrijednosti nam trebaju i one su trajne, a mahane su na žalost također trajna ljudska odlika, pa nam baš zbog toga i ne trebaju, zaobići ćemo ih na putu traženja vrijednosti i smisla svakom našem istinskom naporu. Međutim, najteži je zadatak kako nauku uklopiti u širi, obično se kaže, društveni kontekst, pogotovo kako nauku pretvoriti u struku koja, narodnim jezikom rečeno, pije vode u školovanju naraštaja koji dolaze. Prošli smo kroz faze zaobilaženja, zapostavljanja, neznanja, pa i negiranja jedne takve historijske tvorevine zvane bosanski jezik. Uprkos svemu, događa se nešto svijetlo, nešto što se opire svim našim nevoljama. Iz iskustva znam da se među studentima, kao i uvijek, javljaju pojedinci. Kada kažem “kao i uvijek”, mislim prvenstveno na moje vrijeme, vrijeme dok sam ja studirao. Kada studirate, svjesni ste toga da je oko vas masa mladih ljudi kojima je cilj samo položiti ispit, dok su rijetki oni koji streme tzv. višem cilju. Viši ciljevi su na pojedincima, ali naša boljka leži u problemu neostvarivosti ujedinjavanja pojedinaca na putu ka višim ciljevima, jer svaki pojedinac umišljeno i ušančeno hoće da ostane “na svom putu”, obavezno misleći da je to taj jedini pravi put. Ti pojedinci s višim ciljevima ujedinjuju se u izgradnji naučnih institucija i snaga tih institucija uvijek daleko nadmašuje snagu pojedinca s višim ciljem. Tu snagu pojedinca nadmašuje i snaga naprosto matematički zbrojenih pojedinaca s višim ciljevima, među kojima uvijek postoje stanovite razlike. Institucije, da bi djelovale na pravi način, moraju imati osigurana dva elementa – širu društvenu svijest, atmosferu i razumijevanje unutar kojih djeluju i, kao drugo, ali ne manje važno, možda i važnije, političku podršku, ili bolje reći, podršku političke volje. Kod nas se politička podrška shvata kao ideološka podrška, a ne kao materijalna ili organizaciona. Znači, politička podrška jedino garantira snagu naučne institucije jer naučne institucije koštaju. Treba obezbijediti ona sredstva koja postoje, ali ih valja znati usmjeriti prema znanju i pameti. U svojim memoarima nekadašnji britanski premijer Winston Churchill ističe da je u nekoj fazi Drugog svjetskog rata nestalo sredstava za kupovinu oružja. Fondovi su bili iscrpljeni tako da je Vlada Velike Britanije morala zasjedati i razmotriti šta dalje učiniti. Jedan od ministara predložio je da se uzmu sredstva od kulture i preusmjere na kupovinu oružja. Tada se pojavljuje fenomenalna misao čovjeka koji se zove Winston Churchill. On je tog ministra upitao koga će onda braniti ako uzmu novac iz fonda namijenjenog za kulturu. Smatrao je da je odbrana Engleske zapravo odbrana engleske kulture. Dakle, u to se ne dira. Takav rezon je, nažalost, od nas daleko. Pojedinci shvataju njegovu važnost, ali nemamo taj širi društveni konsenzus. Sumiram li, moja predstava o stanju u bosnistici ipak je optimistična. Poznajem mlade pojedince, znam kako rade i koliko vrijede. Sposobni su, zanatom, da nastave ono što smo mi nastavljali, ali većim dijelom i započinjali. Sigurno je da će im trebati podrška svake vrste i s raznih strana. Kod nas se mora preispitati stanje nauke uopće, ne samo nauke o jeziku i književnosti. Ono jeste blizu katastrofalnog, ali u samo jednom segmentu – samoubilački niskom procentu odvajanja finansijskih sredstava za nauku. Zašto nemamo snage da spriječimo suludu zamisao toga kolektivnog samoubistva?
STAV: Nažalost, svjedoci smo da se iz godine u godinu smanjuje broj studenata koji su zainteresirani za studiranje maternjeg jezika i književnosti. Gdje vidite uzroke?
JAHIĆ: Naravno da je studij jezika i književnosti u današnjim globalnim “voljama” i nevoljama neatraktivan za mlade. Krivca ne možete nigdje tražiti, globalno stanje je jednostavno takvo kakvo jeste. Da stvar bude još gora, mogu navesti jednu dodatnu nesreću – studiranje jezika i književnosti, kao temeljnih disciplina u kulturnom biću čovjekovom, vezuje se za prosvjetne radnike. Ne bih volio da budem pogrešno shvaćen, ali prosvjetni radnik je uvijek imao materijalni status izjednačen s penzionerskim. Čim spomenete penzionera, nekako svi slegnu ramenima. Tako je isto i s prosvjetnim radnicima. Ne znam kako se to može provesti u djelo i je li uopće provodivo, ali trebalo bi zakonski zabraniti mogućnosti “ukidanja” odsjeka bez obzira na broj upisanih studenata. To je jedan od načina na koji se može barem na papiru, do nekih boljih vremena, očuvati institucionalno izučavanje ovih vitalno važnih oblasti. Neadekvatni nastavni planovi i programi u osnovnoj i srednjoj školi su još jedna tragedija. Zašto djeca koja završavaju srednjoškolsko obrazovanje ne “navaljuju” na filozofske i filološke fakultete i ne upisuju ono što odgovara njihovim “potajnim” željama i ambicijama? Zato što postoje mehanizmi koji ih zadržavaju na toj polazišnoj poziciji i zato što u srednjoj školi, upravo zbog nastavnih planova i programa, ne dobijaju prava saznanja o jeziku i književnosti. Djeca u našem obrazovnom sistemu, što je ogromna tuga, ne mogu otkriti za šta su, ali im se tek kasnije, kada to sve prođe, jave ambicije da pišu i čitaju, pri čemu zakašnjelo u sebi otkrivaju istinske talente i sposobnosti, koje im “savremena” škola nikad nije ni zapazila ni forsirala. Znači, nemaju dovoljno saznanja o jezičkim i književnim vrijednostima. Književnost se na jedan površan, gotovo nakaradan način prezentira, a pogotovo nemaju prava saznanja o ovdašnjoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Direktna je politička odgovornost, odgovornost određenih ljudi i institucija, da u visokoškolskom sistemu nisu obezbijedili da se na pravi način studira i izučava ono što je temeljno za jednu državu i njen narod, a to su jezik i književnost.
STAV: Da li poljuljanost našeg općeg stanja najbolje ilustrira činjenica da je u Bosni i Hercegovini nestalo Čajničko evanđelje, jedan od rijetkih ili čak jedini pisani spomenik Crkve bosanske koji se “čuvao” ovdje?
JAHIĆ: Nestanak Čajničkog evanđelja je potpisan Dejtonskim mirovnim sporazumom, naravno ne u bukvalnom smislu riječi. Pazite, “dobro smo mi ikako pametni”, kako narod o sebi kaže, i o sebi, i o pojedincu. Dobro su to naši ljudi rekli. Od Povelje Kulina bana do Čajničkog evanđelja priča se ista priča. Odnos prema tim dokumentima, prema tim potvrdama države, potvrdama vrijednosti ovoga prostora, njegove historije i tradicije, također je samoubilački. Pojedinci koji se nađu u tim državnim strukturama nešto i pokušaju uraditi, ali čim nemate dogovora tri strane, koji je u ovim okolnostima naprosto nemoguć, ne može se ništa konkretno učiniti. Sve je ovo posljedica naše svijesti i nakaznog postdejtonskog političkog uređenja.
STAV: Osim maksimalne usredotočenosti na višetomni Rječnik bosanskog jezika, uspjeli ste skoro prigotoviti i novo prozno djelo?
JAHIĆ: Tako je. Riječ je o obimnom proznom djelu Ustraga 2. Autor sam romana Ustraga, koji je objavljen 2010. godine, i pošto je hronologija u pitanju, moja književnost je inače autobiografska, u ovom djelu napravio sam koncept čitavog tog književnog poduhvata. U nastavku ću obrađivati period od 1948. do 1968. godine, tj. opisujem period od rođenja 1948. sve do studentskih demonstracija 1968. godine. Drugi nastavak je sedamdeset posto već završen, ali zbog rada na višetomnom Rječniku bosanskog jezika finaliziranje romana sam nakratko odgodio.
STAV: Da li ste se i u jednom momentu pokajali što ste filologiju izabrali kao svoj profesionalni prioritet? Poznato je da se neki ljudi naprosto umore od vlastitog životnog poziva.
JAHIĆ: Filologija je, samo da ne zvuči prepotentno, izabrala mene, a ne ja nju. Od mojih učitelja, nastavnika i profesora, od osnovne škole sve do jednog Nikite Iljiča Tolstoja 1983. godine u Moskvi, praunuka Lava Nikolajeviča Tolstoja, niko nikada nije negirao moj dar za ovu disciplinu. Svi od njih slušali su moje riječi, razgovarali sa mnom i hvalili moje razmišljanje. Kod mene nikada nije bilo dileme u vezi s tim. Kod mene je postojala dvojba druge vrste, a to je da li napraviti svojevrsni zaokret iz polja književnosti u polje jezika. Vrlo sam zahtjevan u književnosti, imam svoj izraziti literarni tabijat, i ako mi ne odgovara tumačenje predavača, vrlo često sam znao dolaziti i u neku vrstu intelektualnog konflikta. Utvrdio sam, a i zaista je tako bilo, da su profesori jezika bili znatno jači i ozbiljniji u odnosu na one koji su predavali predmete vezane za književnost, što me u konačnici i opredijelilo nešto više za lingvistiku, pa sam odlučio da hljeb sa sedam kora jedem, ako je već sa sedam kora, bar svijetla obraza, od nauke, baveći se naukom, jer sam brzo uvidio, zahvaljujući dobrim dijelim svojim profesorima, da su lingvistika, a posebno šira filologija, ozbiljna nauka, da ne kažem nauke. A od književnosti neću živjeti, jer je to naprosto moja matica, moja prava domovina, to sam ja. Pa neću živjeti, dakle, “od sebe” nego je valjda bolje živjeti od svoga rada, makar to bio i mukotrpni rad u jednoj tako ozbiljnoj nauci kakva je lingvistika, ja radije kažem, kakva je filologija. I stoga volim o sebi reći da sam ja ipak “filolog opće prakse”, bez obzira na sve usputne stečene titule, od magistra, preko doktora i profesora, sve do akademika.
