Gaza i Iran kao ogledalo licemjerja međunarodnog poretka

U savremenom međunarodnom poretku Zapad se često predstavlja kao čuvar univerzalnih vrijednosti – ljudskih prava, međunarodnog prava i zaštite civila. Politički lideri Evrope i Sjedinjenih Američkih Država redovno ističu važnost „poretka zasnovanog na pravilima“, tvrdeći da upravo oni brane principe koji bi trebali važiti jednako za sve.

Međutim, kada se uporede reakcije Zapada na rat u Gazi i njegov odnos prema Iranu, postaje očigledno da ti principi nisu univerzalni, već selektivni. Ta selektivnost razotkriva duboku krizu moralnog kredibiliteta zapadnih politika.

Rat u Gazi predstavlja možda najjasniji primjer tog dvostrukog standarda. Kada je Izrael pokrenuo masivne vojne operacije, mnogi zapadni lideri su bez zadrške naglasili „pravo Izraela na samoodbranu“, često bez istovremenog insistiranja na zaštiti civila ili proporcionalnosti.

U praksi, to je značilo političko pokriće za operacije koje su izazvale ogromna razaranja, masovna raseljavanja i veliki broj civilnih žrtava. Uprkos brojnim izvještajima o bombardovanju bolnica, infrastrukture i civilnih objekata, reakcije Zapada ostale su ograničene na blage pozive na „uzdržanost“.

Istovremeno, kada se govori o Iranu, retorika se naglo mijenja. Iran se redovno opisuje kao destabilizirajući faktor, prijetnja regionalnoj sigurnosti i meta sankcija. Sankcije, koje se formalno predstavljaju kao politički alat pritiska, u stvarnosti imaju široke posljedice po civilno stanovništvo – utiču na ekonomiju, zdravstvo i svakodnevni život miliona ljudi. Ipak, za razliku od Gaze, gdje se humanitarna katastrofa relativizira političkim formulacijama, u slučaju Irana moralni jezik postaje oštar, direktan i nepopustljiv.

Ova razlika u pristupu nije slučajna, već proizlazi iz geopolitičkih savezništava. Izrael je dugogodišnji saveznik Zapada, posebno Sjedinjenih Država, dok se Iran posmatra kao protivnik.

Upravo ta podjela određuje način na koji se tumače isti događaji. Kada saveznik koristi silu, to je „samoodbrana“. Kada protivnik reaguje ili djeluje, to je „agresija“. Takva logika ne samo da potkopava međunarodno pravo, već ga pretvara u instrument političke moći.

Kritike ovakvog pristupa nisu rijetke. Mnogi analitičari i politički akteri ukazuju na očigledne dvostruke standarde u reakcijama Zapada prema Gazi i Iranu. Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se ti standardi više ni ne pokušavaju prikriti. Naprotiv, oni su postali gotovo normalizirani, dio političke realnosti u kojoj se pravila primjenjuju selektivno, u zavisnosti od interesa.

U tom kontekstu, ideja „međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima“ gubi svoje značenje. Ako pravila vrijede samo za neke, onda ona više nisu pravila, već alat kontrole. Upravo zbog toga sve češće se može čuti tvrdnja da taj poredak ne propada – već da se selektivno primjenjuje do tačke besmisla. Gaza i Iran predstavljaju dva lica iste politike: jedno u kojem se nasilje opravdava, i drugo u kojem se sankcioniše, ali ne na osnovu univerzalnih principa, već političke pripadnosti.

Poseban problem predstavlja način na koji se oblikuje javni diskurs. Zapadni mediji i političari često koriste različit jezik kada govore o istim vrstama događaja. Napadi koji dolaze iz Irana opisuju se direktno i oštro, dok se izraelske akcije često ublažavaju tehničkim i neutralnim izrazima. Takva razlika u narativu utiče na percepciju javnosti i dodatno učvršćuje selektivni moral kao prihvatljivu normu.

Ono što dodatno komplikuje sliku jeste činjenica da Zapad često koristi moral kao sredstvo pritiska prema Iranu, dok istovremeno izbjegava primijeniti iste standarde na svoje saveznike. Iran se sankcioniše, izoluje i demonizira, dok se Izrael politički i vojno podržava, čak i u trenucima intenzivnog nasilja. Takva politika šalje jasnu poruku: moral nije princip, već privilegija.

Dugoročne posljedice ovakvog pristupa su ozbiljne. Prije svega, dolazi do gubitka povjerenja u međunarodne institucije i norme. Ako države vide da se pravila primjenjuju selektivno, onda gube motivaciju da ih poštuju.

Drugo, jača polarizacija u svijetu, jer zemlje koje se osjećaju marginalizirano ili nepravedno tretirano traže alternativne saveze i modele djelovanja. Treće, slabi sama ideja univerzalnih ljudskih prava, jer ona prestaje biti univerzalna.

U tom smislu, Gaza i Iran nisu samo geopolitička pitanja – oni su test moralne dosljednosti savremenog svijeta. Način na koji Zapad reaguje na ove krize pokazuje da postoji duboka razlika između onoga što se govori i onoga što se radi. Ta razlika nije samo politički problem, već i etički, jer podriva samu ideju pravde kao univerzalne vrijednosti.

Dakle, ovaj selektivni moral zapadnih političara razotkriva strukturalnu nejednakost u međunarodnim odnosima. Gaza i Iran služe kao dva primjera iste logike: pravila za jedne, izuzeci za druge.

Dok god takav pristup dominira, teško je govoriti o stvarnoj pravdi ili istinskom međunarodnom poretku. Umjesto toga, svijet ostaje podijeljen između deklarativnih vrijednosti i stvarnih interesa – a upravo u tom prostoru licemjerje postaje pravilo, a ne izuzetak.

Primjer Giorgie Meloni dobro pokazuje kako zapadni političari često mijenjaju svoje stavove kada dođu na vlast. Dok je ranije bila opoziciona političarka, Meloni je znala jasno govoriti o nepravdi i osuđivati stradanje civila, uključujući i Palestince u Gazi. Tada su njene izjave djelovale iskreno i u skladu s idejom da su svi ljudski životi jednako vrijedni. Međutim, kada je postala premijerka Italije, njen način govora i djelovanja se promijenio.

U vezi s ratom u Gazi, Meloni danas koristi mnogo oprezniji jezik. Umjesto jasne osude nasilja, češće govori o sigurnosti i političkim okolnostima. Njene reakcije nisu više direktne kao prije, nego su pažljivo oblikovane da ne naruše odnose sa saveznicima. Iako ponekad napravi poteze koji izgledaju kao kritika, oni uglavnom nemaju veliki stvarni uticaj.

Ono što se posebno primjećuje jeste razlika u pristupu prema različitim državama. Kada je riječ o Iranu, zapadni političari, pa i Meloni, koriste mnogo oštriji ton i podržavaju sankcije. S druge strane, kada je riječ o Gazi, reakcije su blaže i često nedovoljno jasne.

Zbog toga se može zaključiti da isti principi ne važe za sve jednako. Meloni pokazuje da politika često nije vođena samo moralom, nego i interesima. Iako se govori o pravdi i ljudskim pravima, u praksi se ti principi primjenjuju selektivno. Upravo zbog toga mnogi ljudi gube povjerenje u političare i njihove izjave, jer vide razliku između onoga što govore i onoga što zaista rade.