Za Uskrs su svi svima čestitali i počela je predizborna kampanja u Hrvatskoj. Prvi su istupili politički pijuni. Žetončići kako je govorio Milan Bandić, oni koji ne bi ni blizu Saboru da nisu vazali velikih stranaka.
Teška artiljerija se čuva za finale. Ustavni je sud donio naputak o ponašanju u izbornoj utrci, Biskupska konferencija je dala svoje mišljenje i odjednom su se svi smirili. Stranke kao vladajući HDZ ističu svoje rezultate i govore kako će biti još bolje, opozicija im traži i ističe mane i govori kako će biti puno bolje bez HDZ, Milanović je postao mnogo pitomiji u javnim nastupima… Kome vjerovati?
Strane su se posložile. Vladajući su krenuli nabrajati svoje dosadašnje rezultate, opozicija navodi što su oni prešutili, govoreći kako će s drukčijom, novom vlašću biti puno, puno bolje. I idu dani. Nakon Milanovićeve objave da će se kandidirati za premijera, uzbudila se cijela Hrvatska. Izbila je panika, Zoki je uznemirio Hrvatsku. Reagirali su i oni koji su uvijek mudro šutjeli i svrstavali se uz pobjednike, ma tko god da su oni. Trajalo je to nekoliko dana pa je, neočekivano brzo reagirao i Ustavni sud RH. Objavili su upozorenje da Milanović ne bi trebao raditi što radi jer je to protivno Ustavu prema kojem su se Franjo Tuđman i Kolinda Grabar Kitarović kandidirali i podržavali HDZ kao predsjednici republike. Što je dopušteno HDZ nije dopušteno volu. Milanović je prihvatio upozorenje, kao Predsjednik Republike povukao se u drugi plan, a kampanja je postala najdosadnija izborna kampanja otkako je Hrvatske. Mlako, baš mlako.
Najveći su plamen zapalili navijači Hajduka, legendarna Torcida, koji su nakon poraza u utakmici sa vječnim rivalom Dinamom, demolirali stadion na Poljudu i napravili rusvaj po Splitu, razbijajući i uništavajući središte grada. Nekada slavljeni i svuda rado dočekivan Hajduk, ovim je nasiljem navijača došao do točke ključanja, crvene linije koju je itekako pregazio. Time je nehotice otvorena ključno pitanje ove predizborne kampanje: Što uraditi sa nasiljem na nogometnim stadionima? Kako riješiti huligane i vandale? Rješavanje na način Margaret Tatcher bilo bi najpoželjnije. Ujedno je bilo i najefikasnije. Tko se sjeća gostovanja engleskih navijača koji su dolazili kao vojska željna krvi i rata? Za Engleze to je mračni srednji vijek. Danas Englezi odlaze na nogometne utakmice s djecom kao u Diznilend, sve zahvaljujući efikasnom djelovanju barunice Tatcher. No njih su naslijedili navijaći iz drugih zemalja, uključujući i hrvatske.
Poljud je hrvatski Heysel, stadion u Belgiji upamćen po pogibiji navijača. Sreća, na Poljudu nije bilo ljudskih žrtava, no materijalna šteta zbog divljanja navijača i moralna za Hajduk su ogromne. Čekamo i kazne koje će HNS izreći i pretpostavljamo kako će one biti drakonske.
Drugi je skandal izbio na liberalnom kraju političkog spektra. Filmski režiser Dalibor Matanić je u javnosti optužen za višegodišnje seksualno uznemiravanje kolegica glumica i studentica filmske akademije. Uspoređujući ga sa američkim kolegama, filmskim producentima i režiserima Matanić ispada nevinašce, jer je on samo pozivao glumice na zabave nudeći im drogu, alkohol i svoje seksualne usluge. Još se u javnosti nije pojavila neka žena koja bi izjavila kako je pristala na to i pružila Mataniću seksualne usluge u zamjenu za koje je dobila ulogu u nekom filmu ili tv-seriji. Da nema izbora, ne bi još dugo niti čuli za to. Možemo se zgražati, osuđivati, praviti se iznenađeni, no, nažalost to je tihi pratitelj industrije zabave desetljećima i stoljećima. A toga će biti i dalje.
No, kampanja je nastavila dalje. Nakon euforičnog početka u predkampanji i prvog tjedna kad je efekt Milanović usključao cijelu političku scenu stvari se polako vraćaju u rutinu. Prema istraživanjima, HDZ je i dalje prva politička snaga u Hrvatskoj, puno bliža traženju mandata za sastavljanje nove vlade nego SDP. Svjedočili smo polaganom povratku hrvatske političke zajednice u ravnotežu. Strasti su se smirile, a stranačke su mašinerije odradile zadaće. Posljednji vikend prije izbornog dana, završena su opsežna ispitivanja javnog mnjijenja po izbornim jedinicama, a rezultati su predstavljeni po nacionalnim medijima u udarnim terminima vijesti. Milanovićev se medijski udar istopio. HDZ je i dalje uvjerljivo prva stranka u Hrvatskoj. Nedostaje joj još desetak zastupnika za osvajanje apsolutne većine potrebne za sastavljanje vlade, no ta misija za sada izgleda vrlo ostvariva. Za sada. Rijeke pravde, koalicija pod vodstvom SDP-a u početku je izgledala obećavajuće, baš kao koalicija okupljena za rušenje HDZ-a sa vlasti. Pretjerali ste, bila je neizrečena poruka sve sile stranaka umornih od bahaćenja HDZ.
Ne treba ignorirati činjenicu kako HDZ jeste ekonomski oporavio Hrvatsku, Plenkovićeva vlada je ostvarila uspjehe na kojima joj mogu pozavidjeti brojne prethodne hrvatske vlade. No korijeni tih uspjeha ipak jesu prvenstveno politički, a ne ekonomski. Priključenje schengenskom prostoru i uvođenje eura kao nove hrvatske valute pomogle su većem priljevu turista i otvorile nove puteve za ostvarivanje prosperiteta Hrvatske. Dokle?
Doznake iz inozemstva, iz EU fondova za strukturno jačanje i stabilnost uvelike su pomogli. Zahvaljujući njima obnovljena je infastruktura oštećena zubom vremena i u potresima, izgrađene prijeko potrebne nove zgrade. No otvoreni su i stari problemi i paradoksi s kojima je Hrvatska već generacijama suočena. Neupitno je kako BDP raste, no pitanje je zašto raste i koji su glavni izvori njegovog rasta. Financijske injekcije pomogle su izgradnji i obnovi infrastrukturnih i javnih objekata, ali je pomoć velikim dijelom iskorištena jednokratno.
Primjerice, obnovljena je škola, no pitanje je tko će ići u tu školu jer su potencijalni učenici odselili s roditeljima negdje u EU gdje imaju veće mogućnosti za život dostojan čovjeka. Tako i sa infrastrukturnim objektima. Obnovljena je cesta do nekog naselja, no u naselju više nema ljudi koji bi koristili tu cestu, zamrla je proizvodnja koja stvara novu vrijednost, pa se novom cestom nema više što dovoziti tržište. Hrvatska je u svojoj europskoj transformaciji postala zemlja za godišnji odmor Europljana koji vrijedno rade cijele godine i dolaze u Hrvatsku trošiti svoje teško zarađene eure.
Bošnjaci sa dva kandidata
Bošnjaci su istupili sa dva kandidata. Sulejman Tabaković i Armin Hodžić. Prvog kandidata podržava SDA Hrvatske, dok je drugi predsjednik zagrebačkog Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, koji navodno ima financijsku potporu TIKA-e i nekih sarajevskih krugova. Dobro je za Bošnjake što ima više kandidata jer mnoge stvari očito ne valjaju. Bošnjaci, kao, nakon Srba, najveća nacionalna manjina u Hrvatskoj, od popisa stanovništva 2011.godine do popisa 2021.godine radili su, kao u pjesmi, na korist svoje štete. Za deset godina broj Bošnjaka je pao sa 32 tisuće na 23 tisuće ljudi. Zamjetan je trend prema kojem Bošnjaci sve manje žele biti Bošnjaci. Neće, baš neće. Kad se u deset godina dogodi gubitak od četvrtine neke populacije za pretpostaviti je kako je u pitanju bio rat, genocid ili neka zarazna bolest. Ništa od toga se nije desilo Bošnjacima. Oni i dalje žive u Hrvatskoj, no preimenovali su se u Hrvate islamske vjeroispovijesti. Pad broja Bošnjaka odgovara porastu broja Hrvata muslimanske vjere.
Brojke su neumoljive. Zašto je tako, pitanje je na koje tek treba odgovoriti. Iako se predstavljaju kao nove i mlade snage Hodžić i ekipa oko njega već su dugo u politici na pozicijama gdje su mogli utjecati na ponašanje bošnjačke populacije. Kako su utjecali govore njihovi rezultati. Otrcani pozivi na jedinstvo koji se svode na: Glasajte za mene pa će vam biti dobro, slabo što obećavaju. Tabaković, kao neovisni kandidat s potporom SDA, nudi drukčiju perspektivu i mogućnost da se Bošnjaci uzdignu iz rupe u koju su sami upali. Hoće li – vrijeme će pokazati.
Kraj izborne kampanje obilježen je dvama događajima. Prvi je svakako iransko raketiranje Izraela, odgovor na izraelski mučki napad na iransko veleposlanstvo u Siriji gdje je ubijeno više ljudi. Napad je svakako bio primarno simbolički jer nisu napadana vojna postrojenja nego diplomatsko predstavništvo kao simbol države. Poruka je bila jasna: Izrael može sve, a nama ništa nitko ne može i nitko se ne usuđuje. Iranski je odgovor također bio simbolički. I pokazao mnogo. Prvo, Iran je u stanju odgovoriti. Kiša od kojih tristo projektila koja je krenula prema Izraelu pokazala je kako Iran može, ima s čim i ne ustručava se odgovoriti kad je napadnut. Drugo, upitno je koliko se Izrael u stanju obraniti sam jer većinu su projektila oborile savezničke snage smještene na brodovima i u bazama oko Izraela. Treće, aktiviranjem svojih obrambenih sustava, Izrael je otkrio kako bi reagirao na stvarni masovni napad i frekvencije na kojima djeluju ti sustavi što ih čini ranjivijima na moguće buduće napade.
To je još jedan korak u rušenju izraelskog mita. Današnja rasistička država aaprtheida koja čini genocid nad domicilnim stanovništvom ima malo veze sa ugroženim narodom koji je preživio genocid i traži samo utočište za sebe. Izraelski cionizam je dijete njemačkog nacizma. Razlika između nacističkih SS-ovaca u varšavskom getu 1943. i vojnika IDF-a u palestinskom getu 2023./24. je u tome što su prve fotografije crno-bijele druge u boji. Ništa više.
Iako se glasnogovornik izraelske vojske hvali kako je oboreno 99 posto projektila, onih jedan posto je pogodilo cilj koji je napadalo. Iako bi izraelska Čelična kupola, Davidove pračke i štit saveznika trebali oboriti sve projektile, oni prolaze i pogađaju zadani cilj. I taj 1% govori kako obrana nije baš savršena. Izrael, kojeg su iznenadile rakete iz kućne radinosti, iz sklepanih garaža u pojasu Gaze, nije baš toliko „svemočan“, koliko nas dresiraju u mitu o njemu.
Iran je gađao vojne objekte, izbjegavajući civilne žrtve, ostvario svoje ciljeve i uzvratio na napad. Nedodirljivi Izrael je sve više fama iz prošlog stoljeća.
A u Zagrebu je umro Joža Manolić. Što reći? Je li to uopće moguće? Prigodno, za kraj predizborne kampanje, izborna šutnja prigodno postaje šutnja o njemu. A kako će Hrvatska progovoriti na izborni dan? Vidjećemo u srijedu.
