Ako se Trumpov režim odluči na kopnenu invaziju Irana, što bi se moglo desiti, kako predviđaju neki posmatrači, to će biti katastrofalno za Sjedinjene Države. Američke snage koje su u savezu s Izraelom i uz prikrivenu ili javnu podršku drugih američkih saveznika i nekih arapskih država, bez opravdanog razloga, kršeći povelju UN-a započele ilegalnu agresiju protiv Irana 28. februara 2026., mogle bi platiti previsoku cijenu a strateška dobit od takve operacije dugoročno se ne bi isplatila. S obzirom na ranjivost naftnih tokova i rastući rizik od eskalacije rata koji bi se u tom slučaju neminovno proširio, opcije Washingtona su ograničene i bez jasne izlazne strategije.
Kopneni napad na Iran, uključujući okupaciju ostrva Kharg ili drugih otoka i iranske obale, neće postići rezultate srazmjerne cijeni koju će agresori morati platiti u životima američkih vojnika, gubicima vojne opreme i cijene energenata s kojom će se suočiti američki građani. Takav potez nosi ogroman rizik, jer bi u slučaju kopnene invazije Irana infrastruktura i naftna postrojenja arapskih država s druge strane Perzijskog zaljeva, čiji teritorij Amerikanci koriste za napad na Iran, biti izloženi iranskim odbrambenim udarima. Iranska odmazda po američkim ciljevima i vojnim i ekonomskim interesima i tehnološkim korporacijama koje su utkane u projekt agresije kao pomagači Izraela i Amerike, neminovno će pretrpiti oštećenja, koja zaljevske zemlje kao domaćini investicija, koje su dozvolile Amerikancima da ih koriste kao platformu za agresiju na Iran, neće moći podnijeti.
Naftni tankeri i drugi teretni brodovi koji prevoze hranu, umjetno gnojivo, kemikalije i drugu robu a koji moraju proći kroz Hormuški moreuz, bez iranskog odobrenja bit će izloženi potencijalnim napadima ili zabrani prolaza od strane Irana. Osim toga, u takvim okolnostima brodski teret neće osigurati ni globalna osiguravajuća društva. Globalna ekonomija, posebno Evropa i azijske države ali i Amerika, sve više će biti izložene ekonomskoj katastrofi. Drugim rječima, ne postoji vojno rješenje za deblokadu Hurmuškog moreuza. Iran je spreman podnijeti veći rizik i više udaraca nego su to spremne podnijeti Sjedinjene Države ili arapske države regiona. Iran, suprotno svim očekivanjima, pokazuje sposobnost i odlučnost da se uspješno brani, iako je rat ušao u drugi mjesec. Iranski branioci ne gube volju i moral uprkos teškim razaranjima civilne infrastrukture i civilnim žrtavama koje podnose.
Izraelske i američke agresorske snage koriste bombe od 1000kg s velikom razornom moći pomoću kojih uništavaju univerzitete, bolnice, škole, naftna i plinska postrojenja, civilne državne i rezidencijalne objekte, historijske spomenike kulture, vjerske objekte, mostove, autoceste, postrojenja za desalinaciju vode i druge nedozvoljene civilne ciljeve (čudan oblik obećane američke demokratije iranskom narodu). Destrukcija tih civilnih objekata smatra se zločinom protiv čovječnosti i civilizacije, pored toga što je i sam rat ilegalan i podložni su sankcijama međunarodnog prava. Kad rat prestane, američki i izraelski zvaničnici će se morati suočiti sa sudom pravde za počinjene ratne zločine. Neki od posljednjih u nizu razorenih objekata u Iranu su poznati Pastotorov medicinski institut za vakcine koji je osnovan 1920 ih godina kao i neki od najelitinijih univerziteta za proizvodnju kadrova posebno u oblasti inžinjerstva, urbanizma i tehničkih znanosti (Šerif Univerzitet i Tehnički univerzitet).
Agresorki napadi jasno potvrđuju da je metoda koju koriste barbarizam u cilju uništenja Irana. To čine iz mržnje i bijesa, što govori i samo ime agresivnog rata (Epic Fury) u znak odmazde zato što unatoč vojnoj nadmoći još uvijek nisu uspjeli oslabiti iransku vojnu odbranu, niti slomiti volju iranskog naroda da se brani. Nekoliko mjeseci prije početka agresije na Iran, bivši komandant američkog Centcoma, Frank McKenzie je kazao jednom iranskom naučniku u Floridi da je snaga Irana nije toliko u njegovoj sposobnosti projektovanja moći u regionu koliko u njegovoj izdržljivosti i kapacitetu da primi teške udarce i da ostane postojan. Naveo je primjer iransko-iračkog rata za vrijeme kojeg agresorska iračka strana čiju su agresiju finansirale petrodolarske arapske države a pomagao cijeli svijet, posebno SAD, Evropa i Sovjetski Savez, nije uspjela poraziti Iran čak i nakon osam godina ratovanja. Stoga, smatra Robert Bowker, bivši ambasador Australije u nekoliko arapskih zemalja, Iranci vjeruju da dvije stvari neminovno rade za Iran, to su vrijeme i geografija.
Ekonomski pritisak na Iran, uključujući gubitak prihoda od nafte i razaranje ključne energetske infrastrukture nanijet će težak udarac Iranu, ali to vjerovatno neće polučiti očekivanu stratešku korist Trumpovoj i Netanyahuovoj agresiji u kratkom vremenskom roku a što je Trumpu potrebno da okonča krizu galopirajućih cijena goriva. Tačno je da SAD ne uvozi arapsku naftu jer ima na pretek vlastite nafte i plina koje izvozi ostatku svijeta. Ali, globalna cijena nafte, kad poraste, to će se također odraziti i na američkom tržištu. Američki građani nisu navikli plaćati visoke cijene goriva i njihovo strpljenje neće dugo trajati, a kad američki vojnici počnu dolaziti kući mrtvi u kovčezima tada će se američka javnost suočiti sa novom realnošću koja neće ići u korist Trumpovog režima koji je obećao da Ameriku neće uvlačiti u nove nepotrebne ratove (parole na osnovu kojih je, između ostalog, dobio povjerenje birača).
U međuvremenu, ukidanje embarga na iransku naftu kako bi ona bila dostupna američkim azijskim saveznicima kojim je prijeko potrebna, posebno Koreji, Japanu, Indiji, što je u ovom momentu strateški važnije od same pobjede nego nad Iranom, Iranu će osigurati prijeko potrebne prihode, bilo direktno od prodaje nafte ili pak kroz naplatu tranzitnih tarifa Iran stavlja u povoljniji položaj od prijeratnog, barem kada se radi o slobodi prodaje nafte. Trump, drugim riječima, iako to ne želi, svojom agresijom u stvari, na jednom nivou čak i pomaže Iranu da ekonomski ojača. To samo potvrđuje besmislenost Trumpove strategije ali isto tako inteleigentnost i briljantnu strategiju Irana, prije svega iranske olduke da selektivno zatvori Hormuški moreuz.
Bilo bi logično da Trump traži način da se povuče iz rata koji je započeo, zajedno s Izraelom, nego da dodatno eskalira agresiju. Pored ultimatuma koje je uputio Iranu i prijetnji novim napadima u slučaju ne otvaranja Hormuza, Trump je, čini se, odustao od nekoliko ključnih ciljeva zbog kojih je, kako je rekao, počeo agresiju na Iran. Ti ciljevi su svrgavanje iranskog legalnog ustavnog političkog poredka, (operacije koju svi američki i zapadni mediji nazivaju smjenom režima (regime change), a što kao papagaji ponavljaju i mediji širom svijeta, sprječavanje obogaćivanja urana do visine neophodne za proizvodnju nuklearnog oružja, prekid proizvodnje i uništenje programa za proizvodnju balističkih raketa, i odustajanje od pružanja podrške iranskim saveznicima u regionu koje Izrael i Amerkinaci nazivaju proksijima (posrednicima). Trump danas više govori o podjeli troškova i tereta rata sa američkim saveznicima a odnedavno je počeo naglašavati i nedostatak “hrabrosti” zemalja potrošača nafte da se uključe um američko-izraelski rat. Uprkos taktičkim gubicima koje trpi, Iran se, barem do sada, odlično nosi s agresijiom i vizija Irana o relnoj mogućnosti strateške pobjede itekako je realna i živa.
Ipak, iranska odbrana suočena je s nekoliko različitij izazova koji predstavljaju veliki rizik. Prvi izazov je da će, ako budu izloženi eskalaciji napada, Iranci morati snažnije udariti po ekonomskim američkim ciljevima u zaljevskim državama. Ti ciljevi bi mogli biti regionalna predstavništva i investicioni projekti velikih američkih korporacija koje Iranska odbrana još uvijek nije ciljala ali je zaprijetila da će ih napasti ako Trump eskalira napade na Iran. Ako dođe do eskalacije i Iran proširi svoje raketne i dronske napade, Trump će u toj situaciji smatrati svojom obavezom da uzvrati snažnijim napadima na iranska energetska postrojenja. Iran će nakon toga morati uzvratiti eskalacijom protiv arapske naftne, plinske i druge infrastrukture. Pored toga, Iran bi mogao zatražiti od svojih saveznika u Jemenu, pokreta Ansarullah (Houthi) da zatvore Babul-Mandeb, moreuz koji služi kao kapija za ulazak u Crveno more, neprijateljskim naftnim i drugim brodovima. Do danas to nije bio slučaj.
Nema sumnje da će Iran kao žrtva agresije i kao ponosna nacija, danas kad je rukovodstvo Irana znatno radikalnije nego prijeratno, s obzirom da je prisiljeno na odbrambeni rat za egzistencijalno očuvanje države, učiniti sve da okončanje rata za agresorsku stranu, Amerikance, Izrael i nihove zaljevske vazalske zemlje, saučesnike u ratu protiv Irana, prisile da plate visoku cijenu za okončanje rata. Dok Trump traži totalnu kapitulaciju Irana, postavivši 15 nerealnih uvjeta za prekid rata, Iranci vjeruju da su u povoljnijoj strateškoj poziciji od agresorske strane i postavili su 5 uvjeta za okončanje rata. Ti uvjeti uključuju ukidanje ekonomskih sankcija Iranu, postizanje dugoročnog sporazuma (pružanje sigurnosnih garancija) o nenapadanju, koji uključuje i Izrael i isti položaj (nenapadanje iranskih saveznika u regionu od strane Izraela) a ne samo Irana, priznavanje iranskog suvereniteta nad Hormuškim tjesnacem na sličan način kao što Egipat upravlja Sueckim kanalom ili Turska Bosforom i Dardanelima, te povlačenje američkih trupa iz arapskih zaljevskih država i uspostavljanje nove sigurnosne arhitekture u regiji Perzijskog zaljeva, gdje Iran neće moći biti isključen kao što je to bilo do sada, te plaćanje kompenzacije za uništenu iransku infrastrukturu, što će Iran pokušati prinudno naplatiti putem kontrole moreuza ako to ne bude dobrovoljno prihvaćeno.
Bivši premijer Britanije Boris Johnson je prije nekoliko godina priznao da su Britanci tek nakon više od 40 godina refundirali novac Iranu za naručene i plaćene tenkove u vrijednosti od oko milijardu dolara koje su Britanci, nakon izbijanja Islamske revolucije, poslije po drugi put prodali režimu Sadama Huseina. Naravno, navedeni iranski uvjeti bit će realni samo ako se iranska revolucionarna vlast i Islamska Republika uspije odbraniti od izraelsko-američke agresije. Teško je vjerovati da će bahati Trump i njegov supremacijski režim pristati na iranske uvjete za prekid rata i vjerovatno će eskalirati sukob i nastaviti uništavanje iranske energetske i civilne infratrukture i ubijanja civilnog stanovništva. Ovaj autor, u najgorem scenariju, ne isključuje mogućnost korištenja taktičkog nuklearnog oružja od strane Amerikanaca i Izraela ako ove dvije agresorske države budu osjetile da su poražene i ponižene. Ovakav scenarij za Iran predstavlja ozbiljan izazov o kojem arhitekti i stratezi iranske odbrane, siguran sam, ozbiljno razmišljaju. Bilo bi nerealno smatrati da Iran i za takav scenarij nema pripremljen adekvatan odgovor.