Iran je 13. aprila 2024. lansirao nekoliko stotina kamikaza dronova i krstarećih i balističkih projektila u svojoj vojnoj operaciji nazvanoj ‘Istinito obećanje’, pogodivši različite vojne ciljeve u Izraelu.
Iranci tvrde da je ovaj prvi direktan udar na Izrael bio opravdana reakcija kao odmazda za teroristički napad koji je Izrael izveo na iranski konzulat u Damasku 1. aprila 2024., čime je flagrantno prekršio međunarodno pravo. Izrael je uništio kompleks iranskog konzulata u Damasku ubivši iranske diplomate i vojno osoblje, među kojima su bili i visoki generali Muhammad Reza Zahedi i njegov zamjenik Mohammad Haji Rahimi.
Stoga, Iran ovaj svoj prvi napad na Izrael sa domaćeg tla smatra odbrambenim činom. Budući da Vijeće sigurnosti UN-a nije poduzelo adekvatne mjere da sankcioniše Izrael, Iran je bio primoran da iskoristi svoje pravo na samoodbranu.
Stalna misija Islamske Republike Iran pri Ujedinjenim narodima upozorila je da se radi o legitimnom činu odmazde za kršenje međunarodnog prava i Bečkih konvencija o nepovredivosti diplomatskih misija i njihovog osoblja i da to predstavlja direktno kršenje iranskog suvereniteta.
Tri zapadne stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, Francuska, SAD i Velika Britanija nisu osudile režim u Tel Avivu i nisu poduzele potrebne mjere protiv Izraela, iako cionistički režim već više od 6 mjeseci čini genocid nad civilnim stanovništvom Gaze. Osim toga, Izraelske vojne snage poznate kao IDF, namjerno su ubile sedam zapadnih humanitarnih radnika Svjetske centralne kuhinje (WCK), koji su koordinirali distribucijom humanitarne pomoći izgladnjelom stanovništvu Gaze. Humanitarci su bili državljani Poljske, Kanade, Velike Britanije, Australije, SAD-a i Palestine.
Ovim bahatim i zločinačkim ubistvom humanitaraca režim u Tel Avivu je pokazao nezadovoljstvo SAD-om i njihovim zapadnim saveznicima, praktično im poručivši da čak ni oni (zaštitnici Izraela) nemaju pravo niti moć da se suprotstave Netanyahuovom režimu i njegovoj politici namjernog izgladnjivanja ljudi u Gazi.
WCK je američka humanitarna organizacija koja se smatra bliskom američkom vojnom i političkom establišmentu i američkoj korporativnoj poslovnoj zajednici. Međutim, to nije odvratilo Izrael od brutalnog ubijanja ljudi koji su žrtvovali vlastite živote kako raseljeni stanovnici Gaze ne bi ostali bez hrane. Ovaj čin izraelskog državnog terorizma protiv humanitaraca nije imao nikakav efekat na američku vladu, ili na druge zapadne sile koje podržavaju izraelski genocid u Gazi, da osude izraelski napad na iranski konzulat u Damasku. Stoga je Iran pribjegao preuzimanju stvari u svoje ruke nasilnim odgovorom na arogantni napad Izraela, uprkos svojoj očiglednoj spremnosti da se suzdrži od legitimnog odgovora, pod uvjetom da Izraelci odmah zaustave genocid u Gazi.
Izraelski atentati na iranske naučnike i vojne oficire
Vrijedi napomenuti da je Izrael u proteklih nekoliko godina izveo niz atentata na iranske naučnike (prvenstveno stručnjake za nuklearni program) te vojne oficire i osoblje u Siriji i Iranu, dok je prethodna Trumpova administracija naredila atentat na generala Kasema Sulejmanija, jednog od najsposobnijih iranskih vojnih stratega koji je upravljao snagama Kuds – regionalnim iranskim ogrankom Islamske revolucionarne garde (IRGC) u Siriji i Iraku.
Sulejmani je djelovao u Iraku i Siriji u borbi protiv terorističke grupe ISIS/DAESH, koja je poražena uglavnom zahvaljujući naporima Islamske Republike Iran, Rusije, iračkih snaga i u manjoj mjeri zapadne anti-ISIS koalicije u Iraku. Sulejmani je ubijen dok je bio u diplomatskoj misiji u Bagdadu. Bio je u civilu i na poziv iračkog premijera doletio je u Irak iz Sirije. Vjeruje se da je njegova misija bila usmjerena na uspostavljanje diplomatskih veza između Irana i Saudijske Arabije nakon decenija zategnutih odnosa i neprijateljstva između dvije vodeće zapadnoazijske muslimanske sile koje se bore za primat u regionu.
Američki kreatori politike i Izraelci nisu blagonaklono gledali na Sulejmanija koji je aktivno radio na pomirenju dvije susjedne velike muslimanske države, što je na kraju i postignuto zahvaljujući promijenjenim okolnostima na terenu – uništenju ISIS-a i diskreditaciji operacije Drveni sikamor (zapadnjačko naoružavanje terorista u Siriji i Iraku), velikim političkim promjenama u Saudijskoj Arabiji i pametnim posredničkim naporima Omana i Iraka i zbog diplomatske hrabrosti Narodne Republike Kine, koja je na kraju prevagnula i omogućila sporazum o normalizaciji odnosa između Rijada i Teherana pod pokroviteljstvom Pekinga.
Sporazum između Irana i Saudijske Arabije bio je u interesu obje zemlje zbog dugoročnog mira, stabilnosti i ekonomskog prosperiteta cijele Zapadne Azije. To, naravno, nije išlo u prilog uskim interesima zapadnih sila, niti interesima ekspanzionističkog Izraela, militarizirane države koja traži regionalnu hegemoniju pod upravom i zaštitom SAD-a. I Washington i Tel Aviv su decenijama profitirali od politike zavadi pa vladaj, okrivljivajući lokalne nedržavne aktere i Iran za navodnu destabilizaciju i širenje zloćudnog utjecaja, šiitskog polumjeseca i drugih izmišljotina, iako je Iran dosljedno tvrdio da traži holistički pristup sigurnosnoj arhitekturi regiona. Uostalom, to je bio jedan od glavnih ciljeva formiranja Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), davne 1981. godine, nakon što se u Iranu konsolidovala islamska revolucionarna vlada, da posluži kao instrument zapadnih sila i njihovih zaljevskih vazalnih šeika, kako bi učvrstili podjelu regiona dok u isto vrijeme demonizuju i destabilizuju Iran.
Do sada su se pojavili brojni dokazi koji potkrepljuju tvrdnje da su ISIS (DAISH) i druge povezane i ponekad rivalske terorističke ekstremne DŽIHADISTIČKE oružane grupe u Iraku i Siriji, kao što su Jaish al-Islam i Jabhat Al Nusra, dobile podršku zapadnih obavještajnih agencija, Izraela, Jordana i drugih arapskih monarhija u Zaljevu, koje su naoružavale, koristile ili manipulirale ISIS-om kao sredstvom za postizanje svojih geostrateških ciljeva u zapadnoj Aziji – ali uglavnom s ciljem da oslabe Iran i njegov utjecaj u regiji koju Iran smatra važnim za svoju doktrinu strateške dubine, na kojoj se zasniva njegova odbrana.
Iran poslao jasnu poruku
Iran je koristio ono što bi John Mearsheimer nazvao ofanzivnom strategijom realizma kako bi se suprotstavio pokušajima SAD, Izraela i njegovih arapskih susjeda da ga destabiliziraju i na kraju sruše iransku islamsku revolucionarnu vladu i vrate Iran pod kontrolu zapadnog i izraelskog utjecaja, kako bi dobili pristup ogromnim energetskim resursima Irana i eksploataciji njegove strateški važne teritorije bez čije kontrole nije moguće održati američku hegemoniju u zapadnoj Aziji i šire.
Prema jednom od vodećih iranskih geopolitičkih analitičara, Mohammadu Marandiju, Iran je poslao jasnu poruku cionističkom režimu u Tel Avivu da Teheran neće oklijevati da ponovo odgovori sa još jačim snagama na vojne ciljeve u Izraelu ako Tel Aviv odluči uzvratiti Iranu. Marandi kaže da će “Iran odgovoriti preciznim i snažnim udarima”. Također je tvrdio da je Iran koristio samo mali dio svog vojnog arsenala. Iran je tvrdio da je njegov odgovor bio proporcionalan, ograničen i uzdržan, ali da je postigao svoje navedene ciljeve u smislu odmazde za izraelski napad u Damasku i brojne ranije akcije Izraela na iranske naučnike, vojne komandante i imovinu u Iranu.
Prilično je pozitivan gest što je američki predsjednik Joe Biden rekao da NEĆE podržati Izrael u napadu na Iran ako se Netanyahuov desničarski izraelski režim odluči na tako rizičan potez. Time je Biden dao do znanja izraelskom premijeru da je prešao ono što se čini kao američka crvena linija i da više ne može računati na bezuslovnu podršku Washingtona u svojim avanturističkim kampanjama koje prijete ne samo destabilizacijom čitavog regiona, već i predstavljaju ozbiljnu prijetnju svjetskom miru.
Američke snage su “pomogle Izraelu da presretne gotovo sve dolazeće dronove i projektile”. Prema medijskim izvještajima, Hašemitska Kraljevina Jordan i Velika Britanija također su pružile pomoć Izraelu kao i Francuska. Prema informacijama koje je objavio Axios, Biden je rekao izraelskom premijeru da SAD neće učestvovati ni u jednoj ofanzivnoj operaciji protiv Irana.
Teško je utvrditi koliku je štetu Iran nanio izraelskoj vojnoj infrastrukturi. Možda je Iran bio zadovoljan simboličnim napadom koji je imao za cilj nanošenje ozbiljne psihološke štete stanovništvu Izraela, od kojih 80 posto navodno podržava izraelski genocid nad Palestincima u Gazi. Postoji škola mišljenja koja tvrdi da je Iran, nakon izraelskog terorističkog čina bombardovanja iranskog konzulata u Damasku, želio da “sačuva kredibilitet” među svojim građanima i saveznicima na frontu otpora Osovine u regionu (snage koje tvrde da se odupiru izraelski genocid nad Palestincima i ekspanzionizam Izraela i hegemonija SAD u zapadnoj Aziji). Protagonisti ovakvog razmišljanja smatraju da je Iran transparentno najavio svoje planove odmazde kako bi spriječio nepotrebnu smrt civila u Izraelu i spriječio dalju eskalaciju.
Vojni cilj iranskog odgovora bio precizno proračunat, efikasan i proporcionalan
Čini se da među analitičarima postoji konsenzus da je Tel Aviv namjerno napao iranski konzulat kako bi uvukao SAD u direktni oružani sukob s Iranom, da bi produžio genocidni rat u Gazi, da bi skrenuo pažnju sa poraza Izraela od Hamasa na bojnom polju, te kako bi otupio oštricu globalnih propalestinskih protesta širom svijeta, i sve svalio na Iran kao “krivca kojeg treba kazniti” za navodnu agresiju i destabilizaciju regiona, što se jasno vidi u osudama Irana od strane zapadnih zemalja koje, inače, nisu našle za shodno da osude Izrael za genocid, niti da ga pozovu na odgovornost ni nakon ubijanja zapadnih humanitaraca u Gazi. Takav stav zapadne vlade samo potkrepljuje tvrdnje globalne javnosti koja na njega gleda kao na još jednu otvorenu manifestaciju licemjerja zapadnih političkih centara moći, koji su nekritički odavno postali taoci moćnih izraelskih interesa.
Uostalom, ovo je prvi put da je Iran napao Izrael sa svoje teritorije, a psihološki uticaj tog čina ne može se podcijeniti. Namjera Irana, dakle, mogla bi se protumačiti kao želja da Izraelu i njegovim pomagačima u genocidu signalizira šta je Iran sposoban učiniti, ali u mnogo većem obimu, u slučaju da Izrael ne nauči lekciju i ponovi slične napade, ubistva i provokacije protiv Iran.
To bi takođe moglo značiti da je Iran ovim činom uspio da uspostavi ravnotežu odvraćanja i da je, osim odmazde, to bio glavni cilj ovog iranskog pažljivo proračunatog, ograničenog i suzdržanog napada na Izrael, a ne iracionalna želja da se nanese nesrazmjerna šteta uništavanjem infrastrukture ili ubijanjem nedužnih civila u Izraelu. Ako je ova pretpostavka tačna, onda je SAD ispravno protumačio signal Irana da ne želi regionalnu eskalaciju rata, te da vrlo dobro razumije da je Iran mogao izvršiti mnogo jače udare da je htio, ili da je mogao bi to učiniti ako bude prisiljen nepromišljenim potezima Izraela.
Stoga se može zaključiti da je vojni cilj iranskog odgovora bio precizno proračunat, efikasan i proporcionalan. Bio je to napad koji je osmišljen tako da ima snažan psihološki efekat jer je zaprepastio izraelsko stanovništvo koje to nije moglo zamisliti sve dok se nije dogodilo. U svakom slučaju, sljedećih nekoliko dana moglo bi biti presudno. Moguće povinovanje Izraela zahtjevu SAD-a da ne provodi konvencionalnu odmazdu unutar Irana sugeriralo bi da je uspostavljena atmosfera obnove odvraćanja, što ide u prilog tvrdnji da je Islamska Republika postigla stratešku pobjedu nad Izraelom.
Međutim, ako Izrael odluči da napadne iranske ciljeve na iranskoj teritoriji, protiv volje SAD-a, to bi značilo da odvraćanje nije postignuto, ili da izraelski premijer želi da eskalira situaciju po svaku cijenu iz ličnih ili političkih razloga kako bi se očuvala koaliciona vlast koja je pod prijetnjom još većih ekstremista koji traže osvetu Iranu, nastavak genocida i invaziju na južnu Gazu (Refah), to onda nosi velike rizike ne samo za Izrael već i za cijeli region. Rizik od moguće dalje eskalacije sukoba bi se povećao i mogao bi izmaći kontroli. U ovom trenutku, za Izrael bi bilo najbolje da se suzdrži od dalje eskalacije.
Niko ne može predvidjeti u kom pravcu će se stvari odvijati u narednim danima i nedeljama. Ono što je najpotrebnije je trajni prekid vatre, okončanje genocida u Gazi, otvaranje humanitarnih koridora, povratak protjeranih Palestinaca, razmjena svih zarobljenika i talaca, obnova Gaze i traženje trajnog političkog rješenja u interesu pravde i mira za Palestinu.
