Jutro u Tuzli, sasvim obično. U vazduhu se ne ćuti rat. Tuzla je pitomina, pitoma bila i ostala. Jutro u Tuzli tog 9. aprila 1992. zauvijek će promijeniti stvari u životu sekretarice dopisništva Oslobođenja Sevlete Ahmedinović. Ona očekuje telefonski poziv i diktirani izvještaj novinara, novinarčine zvorničkog, Kjašifa Smajlovića. U njega se uvijek može pouzdati, radi sjajno svoj posao – izvještava iz Zvorničke regije, gdje se već uveliko “kuha”. Priča se da uz vojnike JNA na obode Zvornika dolaze nekakvi arkanovci, nekakvi “Beli orlovi”, nekakve srpske paravojne formacije.
Milorad Ulemek, automehaničar
Da, Kjašif je izvještavao o tome dan prije.
Sekretarica Sevleta gleda jučerašnji izvještaj iz Zvornika, na dan 8. aprila 1992, koji potpisuje Smajlović. U njemu stoji i ovo:
Uglavnom napadaju ‘arkanovci’. Četvorica su sinoć uhvaćena nadomak grada u Vidakovoj njivi: Miroslav (Milovana) Bogdanović, stomatolog, 1959. godište, iz Beograda; Vojin (Milana) Vučković, 1962. godište, iz Priboja na Limu, elektrotehničar; Duško (Milana) Vučković, 1963. godište, iz Priboja na Limu, mašinbravar; i Milorad (Milana) Ulemek, 1968. godište, iz Beograda, automehaničar.”
Rijetko ko je tada znao za mašinu zla koja se odazivala na ime Milorad Ulemek. Bio je tek puki automehaničar iz Beograda. Zarobljeni napadač na tada još slobodni Zvornik.
A onda je u tuzlanskoj kancelariji Oslobođenja zazvonio telefon. Sevleta podiže slušalicu i čuje antologijske riječi za bh. novinarstvo. Riječi koje simbolizuju otpor, koje govore kako se časno umire radeći svoj posao:
“Čujem njihove korake. Požuri, Sele, primi vijest! Požuri, Sele, idu prema dopisništvu”, govorio je sa druge strane žice brzo, ali razgovijetno Kjašif Smajlović iz Zvornika, koji je upravo upao u ruke četnika. Novinar, novinarčina.
“Još neko vrijeme je veza bila otvorena, a onda je prekinuta”, reći će mnogo godina kasnije sekretarica Oslobođenja iz Tuzle Sevleta Ahmedinović.
Kad pisaća mašina lomi kosti lobanje
A iza tišine slušalice u Zvorniku se odvijao horor neiskazani. Trojica naoružanih srpskih vojnika su upala u lokalnu kancelariju Oslobođenja. Kjašif ih je pogledao i mirno rekao da ima djecu. Rekao je to, a znao je da ova rečenica ništa promijeniti neće. Jedan od vojnika uzeo je sa stola tešku sivo-narandžastu pisaću mašinu Olimpia. Nasmijao se dok je gledao Kjašifa. Mirno je podigao alat novinarski, njemu tako tuđ i stran, pa ga svom težinom slijepio sa Smajlovićevim prstima, koji su, onako polomljeni, visili niz okrvavljenu ruku. Drugi vojnik je uzeo mašinu, okrenuo se od prvog, koji se izmakao, pa Olimpijom smrskao lobanju Smajloviću. Tek tako, dva–tri udarca i slova i plastika i čelik i olovo i narandžasta boja su se sljubile sa krvlju i kostima Kjašifovim. Jer je zlo to tako htjelo, tražilo i izvelo. Prije tačno 28 godina. Treptaj u istoriji.
Ali, Kjašif je još bio živ, oči su mu bile žive, gledao je dubokim pametnim očima zlotvore u uniformama, koji se naslađuju dok ga muče. A onda je čuo rafal, pa još jedan. Posljednji zvuk u Kjašifovom životu. I nestalo je novinara, novinarčine Kjašifa Smajlovića. Hroničari će napisati da je heroj Smajlović bio prva od 67 novinarskih žrtava na teritoriji Bosne i Hercegovine za vrijeme rata.
“Nakon što su ga pretukli, izrešetan je sa pet-šest metaka u predjelu srca i grudnog koša. Tada su ga, prema mojim saznanjima, izvukli i ostavili ispred vrata dopisništva. Smrskanu lobanju je imao jer su ga pisaćom mašinom udarali po glavi”, rekao je mnogo poslije Sakib Smajlović, brat velikog novinara Kjašifa.
Smrt je jedno, ali ništenje u smrti je drugo. Četnici su tijela ubijenih Bošnjaka bacali, komadali, krili.
Hroničari navode da je početkom juna 1992. više od 700 bošnjačkih muškaraca, kako stoji u presudama, ubijeno u Tehničkoj školi u Karakaju. Drugi masakr se desio početkom juna 1992, kada je približno 190 zatočenika prevezeno u “Gerinu klanicu” u Karakaju, gdje su ubijeni. Od 9. do 27. juna 1992. najmanje 30 zatočenika je ubijeno u Domu kulture u Čelopeku, dok su drugi premlaćivani i seksualno zlostavljani.
Novinar, novinarčina Kjašif Smajlović sve ovo je dva mjeseca prije najavio. I poginuo od ruke istih onih što zatriješe sve nesrpsko u Podrinju.
Kjašifov grob, tajna duga 24 godine
Treba znati da je nakon svih silnih zločina zavjera ćutanja bila opšte mjesto u Podrinju. Zavjera ćutanja je bivala ona omerta koja je od ljudi i u miru stvarala zvijeri.
“Zajedno s djecom mog brata obilazio sam sve masovne grobnice u Podrinju, ali Kjašifa nismo našli ni u jednoj. Pojavila se i informacija da su ga odnijeli u Mali Zvornik i bacili u lokalnu krečanu”, reći će Kjašifov brat Sakib, čiji se život pretvorio u jednu veliku potragu. Ništa više ni manje.
A onda je Kjašif identifikovan u junu 2016. u Kazanbašči kod Zvornika. Pronađeno je cijelo tijelo, preciznije, kosti cijelog tijela, osim dijelova smrskane lobanje. To glava njegova suro stoji iznad Zvornika, kao opomena i bolno podsjećanje na zločinački režim, na čijim temeljima počiva ova sadašnja vlast, i lokalna i entitetska, koja se diči svojim zločincima.
Ona mašina, ona Olimpia zaista je bila u samo nekoliko minuta istovremeno alatka smrti u rukama zločinaca i alatka života u Kjašifovim rukama. Ona je Kjašifovim rukama napisala, ona je odaslala svijetu izvještaj u kojem se spominje ime MIlorada Ulemeka samo dan prije nego što je postala oruđe smrti. Ta ista mašina je presudila Kjašifu Smajloviću.
Je li Kjašif umro uzalud?
Pa, da li je umro uzalud novinar, novinarčina, čovjek i ljudina Kjašif Smajlović?
Niko nikada nije odgovarao za njegovu smrt. Niko nikada nije podigao spomenik Kjašifu u Zvorniku, u kojem je proveo radni vijek i u kojem je doslovno do smrti izvještavao. Ali, niko nikada – od Sarajeva, pa dalje, širom Bosne i Hercegovine – nije napravio bistu Novinaru. Ne, ova zemlja nema ni novinarsku nagradu “Kjašif Smajlović”. Niko ili rijetko ko osim rodbine sjeti se prvog ratnog stradanja jednog bh. novinara.
Jer nas se ne tiče, jer smo zaboravili šta je humanost, radinost, profesionalnost, nesalomivost, lojalnost, ponos i prkos!
Zvornik tone u noć, tminu programiranog zaborava. Ni ostatak zemlje nije ništa bolji. Kosti, zemni ostaci Kjašifovi, pokopane su u Sarajevu. Kosti pamte, kosti se sporo raspadaju. Kosti su memorabilija ljudskog tijela. Za života i za smrti kosti Kjašifove imaju trag pisaće mašine, koja ga je stvorila kao novinara i koja ga je zbog istine i hrabrosti u smrt odvela.
Prođe od tog dana 32 godine.
Pamtimo li?