Evropa traži radnike. Nezaposlenost je u oktobru pala na minimum 21. stoljeća, 6%, kaže Eurostat; stopa nepopunjenih radnih mjesta u Evropskoj uniji je 3,1% ; u tridesetak zanimanja nedostatak radne snage je ogroman; a Evropska komisija računa da ako je sada 70% stanovništva u radnoj dobi, 2070. postotak će pasti na 54%. Jasno je da firme trebaju radnike.
Suočene s ovakvom situacijom, sve više evropskih zemalja aktivno traži radnu snagu u inozemstvu, usvajajući nove propise koji ubrzavaju dolazak radnika. Evropska izvršna vlast također je pokrenula inicijative za ublažavanje problema. Prije nekog vremena pokrenuo je reviziju direktive o plavoj karti kojom se pokušavaju privući visokokvalificirani migranti. “Uglavnom se nastoji privući liječnike, inženjere i tu vrstu profila”, tvrde zastupnici u Evropskom parlamentu koji su bili zagovornici inicijative. I dodaju kako se radi na novoj reviziji direktive o jedinstvenoj radnoj dozvoli i mobilnosti, kojom se pokušavaju dovesti manje kvalificirani profili u Evropu.
“EU se mora pozabaviti nedostatkom radne snage u određenim sektorima i regijama”, stoji u priopćenju koje je Evropska komisija predstavila u aprilu a čije su namjere jasne: Privucite vješte i talentirane u EU. Najgore stope nepopunjenih radnih mjesta su u Nizozemskoj, Belgiji i Češkoj, koje se kreću blizu 5%. Njemačka je vrlo blizu, s 4,5%, gotovo dvostruko više od Francuske i Italije (oko 2,5%). U Španiji je nepopunjeno gotovo 144.000 radnih mjesta, dvostruko više nego 2013. godine, kada je počela evidencija.
Među najtraženijim zanimanjima su vodoinstalater, njegovateljica, sistemski analitičar, zavarivač, vozač u cestovnom prevozu robe, navodi se u glavnom izvještaju zajednice koji analizira problem slobodnih radnih mjesta koje je pripremilo Evropsko tijelo za rad, objavljen 2021.
Sindikati, poslodavci i vlade različito gledaju na dijagnozu i dugoročno rješenje, ali ono koje izgleda prevladava u nekoliko zemalja je privlačenje radnika useljenika. Ona koja je već poduzela najodlučnije korake je Njemačka: smanjila je birokratiju, olakšala homologaciju zvanja i omogućila dolazak ljudi bez ugovora s privremenim vizama. „Nudimo nove i prije svega lakše načine“, sažeo je ministar rada Hubertus Heil. Njemačka je već preuzela evropsko vodstvo po ovom pitanju u drugim fazama, poput integracije stotina hiljada sirijskih izbjeglica na svoje tržište rada.
Francuska priprema novi zakon o migraciji koji će olakšati zapošljavanje imigranata bez papira i tražitelja azila u sektorima u kojima nedostaje radnika. “Ako poslodavci nisu uspjeli pronaći radnu snagu koja im je potrebna, mogu je dovesti legalno”, rekla je premijerka Élisabeth Borne. Između 2007. i 2021. Francuska je prešla sa 172.000 izdavanja boravišnih dozvola godišnje na 271.000. Borne je također objasnila da je povećanje djelimično posljedica dolaska kvalificiranih zaposlenika i naučnika izvan EU.
Belgija je, sa svoje strane, pokrenula jedinstvenu dozvolu koja kombinira radnu i boravišnu dozvolu, dok je portugalska izvršna vlast nedavno implementirala novu vrstu vize koja daje 180 dana zakonskog pokrića, a druga je posebno namijenjena digitalnim nomadima (zaposlenici koji rade na daljinu i mijenjaju državu prebivališta).
Svaka zemlja ima svoje okolnosti, ali starenje je, prema svim konzultiranim stručnjacima, glavni uzrok nedostatka radne snage u Evropi. Trenutno na svaku osobu stariju od 65 godina dolaze samo tri radno sposobne osobe. A ovo postaje sve gore. Općem starenju dodaju se razlozi tipični za revoluciju koju doživljava tržište rada. „Traže se specifični profili što je posljedica prelaska u svijetu rada na digitalni i ekološki univerzum. Važno je napomenuti da postoje zahtjevni sektori koji nisu nužno visokokvalificirani poput transporta, logistike, maloprodaje i smještaja)”, objašnjava Wouter Zwysen, istraživač na Evropskom sindikalnom institutu (ETUI).
Zwysen dodaje karakteristiku svijeta nakon pandemije: “Oporavak nakon pandemije bio je sporiji i slabiji u najlošije plaćenim sektorima i s najlošijim radnim uslovima (dugo ili nefleksibilno radno vrijeme, nesigurni, intenzivniji ugovori)”. Radnici u tim sektorima, poput ugostiteljstva, morali su tražiti druge mogućnosti. I našli su ih. Dakle, sada su njihovi stari poslovi slobodni i nepokriveni.
Martin Hofmann, istraživač u Međunarodnom centru za razvoj migracijske politike (ICMPD), kaže: “Evropa treba vodoinstalatere, zavarivače i druge zanate za koje se njeni građani ne osposbljavju u potrebnoj mjeri. To znanje morate potražiti kod ljudi iz inozemstva.”
Još jedan razlog za objašnjenje nepopunjenih radnih mjesta u Španiji, Portugalu ili Italiji su niske plaće u određenim sektorima. “U ugostiteljstvu ili na selu nije samo problem nedostatka ponude, već i plaća i uslova rada. Firmama je sve teže pronaći radnike koji su obučeni i voljni prihvatiti određene radne uslove jer su oni ponekad iskreno nepriuštivi”, pojašnjava se.
Opći faktori imaju svoje nijanse u svakoj zemlji, kao što je Brexit u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ova raznolikost, dodana proliferaciji novih regulatornih okvira, može stvoriti takmičenje između evropskih zemalja. Sve dok ne postoji jedinstvena evropska migracijska politika, kao što se događa u drugim ekonomskim prostorima, svaka će država očito nastojati pokriti svoje potrebe na najbolji mogući način, povinujući se vlastitim interesima, dodaju ti isti izvori.
Hofmann smatra da je zbog posebnosti svake članice EU pozitivno da svaka sama odlučuje o svojoj strategiji privlačenja stranih radnika. “Ali važno je da postoji prava koordinacija, da zemlje komuniciraju svoje potrebe”, dodaje ovaj stručnjak. Međutim, sumnja se kako “zapošljavanje radnika imigranata neće u potpunosti riješiti problem”. Jer je, dodaju stručnjaci, „osnovni problem demografska neravnoteža. Imigracija je nužna za garanciju privrednog rasta, ali jedva da ublažava stvarni demografski problem i svakako sama po sebi ne ispravlja strukturne neravnoteže na tržištu rada”.
Za sada sve evropske zemlje koje također pate od problema nepopunjenih radnih mjesta rješenju problema pristupaju drugačije. To je slučaj Italije, gdje vlada Giorgie Meloni ovo pitanje, čini se, nema među svojim prioritetima. Grupa lijevog centra +Evropa kritizirala je izvršnu vlast zbog fokusiranja rasprave o migraciji na odbijanje nevladinih organizacija koje spašavaju imigrante na moru, umjesto da se fokusira na legalni ulazak stranaca.
Prošla Vlada odobrila je početkom 2022. godine dolazak 70.000 stranih radnika, ali ta brojka, zbog birokratskih problema, nije dosegnuta. Naime, stotine radnika koji su se obučavali u afričkim zemljama uz pomoć talijanskih i evropskih fondova kako bi se uključili na talijansko tržište rada zaglavili su jer njihovi dosjei nisu obrađeni na vrijeme.
Potreba za stranom radnom snagom također utiče na UK, posebno nakon Brexita. U ključnim sektorima nedostaje 1,5 miliona radnika. Međutim, nedavna migracijska kriza u La Mancheu vezala je ruke novom premijeru Rishiju Sunaku, koji je potragu za rješenjem ovog pitanja stavio u prvi plan svoje agende prije nego što je relaksirao ulazak radne snage. U Nizozemskoj je glavna strategija, prema riječima izvršne vlasti, “stimulirati tehnološke inovacije i potaknuti povećanje broja radnih sati, zajedno s jačanjem sistema vrtića.” Također se zalaže za poboljšanje produktivnosti radnika s nepunim radnim vremenom i obnovu sistema ponude poslova.
Salvatore Petronella, stručnjak za migracijske tokove iz organizacije Labor Mobility Partnerships, smatra da politika igra temeljnu ulogu: “Njemačka i Španija predvode regulatorne promjene kako bi se osigurao privredni rast. Ali ovo je i političko pitanje. U Italiji, nakon općih izbora (na kojima je pobijedila ekstremna desnica), ili u Finskoj, koja graniči s Rusijom, postaje sve kompliciranije. Imigracija je vrlo žestoka rasprava.”
Međutim, Petronella vjeruje da će sve evropske zemlje, potaknute starenjem, na kraju prihvatiti pristup otvorenosti. “Dobar primjer je Češka Republika, zemlja koja se oduvijek doživljava kao antiimigracijska, a nedavno je poduzela korake za promoviranje mobilnosti radne snage.”