Na današnji dan, 25. februara 1972. godine u Zagrebu, u potpunosti zanemaren i gotovo potpuno nepoznat javnosti, kao i brojni drugi bošnjački pisci njegovog vremena, preminuo je Abdurezak Hifzi Bjelevac, bošnjački i bosanskohercegovački književnik, publicist i prevodilac. Abdurezak Hifzi Bjelevac najčitaniji je bošnjački pisac preporodnog doba i perioda između dvaju svjetskih ratova. Rođen je 8. juna 1886. u Mostaru, školovao se u Istanbulu, odakle se zbog očeve smrti vraća u domovinu, službujući u Mostaru, Travniku i Stocu. Pokrenuo je i uređivao časopis Novi vijek (1920), koji je zagovarao obrađivanje savremenih društvenih problema, pogotovo problema muslimana – Bošnjaka nakon završetka Prvog svjetskog rata i provođenja agrarne reforme, koja je posebno pogodila upravo Bošnjake. Uređivao je i časopis Behar (1921), a od 1941. najviše je djelovao u Zagrebu. Pisao je različite književne žanrove, naročito romane, te prevodio s turskog i francuskog jezika. Autor je više knjiga: Sličice i profili (1911), Pod dugim suncem (1914), Minka (1917), Rene Logotetides (1920), Na kraju (1921), Aprilske kiše (1921), Ana Zolotti (1927), Melika (1927), Zidanje sretnog doma (1934), Muhamed (1942), Carica Azher (1944) i dr. Njegove junakinje najčešće su žene i njihove životne sudbine, zbog čega je bio omiljeni pisac upravo ženske čitalačke publike, a zbog romana Minka nazvan je „bosanskim Pierreom Lotijem“, dok i danas slovi kao „najromantičniji pisac bošnjačke književnosti“. U književnoj zaostavštini ovog zaboravljenog autora niz je neobjavljenih rukopisa, a među njima i opsežni romani Napuljsko šumsko preduzeće i roman Hazer, prvobitno napisan na turskom jeziku u Ankari. Roman Minka objavljen mu je u reprezentativnoj ediciji Bošnjačka književnost u 100 knjiga (1996) u izdanju Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.
– Iz romana Minka (1917)
Dok je išla travničkom čaršijom ogrnuta svilenim šalom, svako je znao Eminu Zuhrića, jedino dijete iza rahmetli Ibrahim-bega. Neko je zvao Emom, Eminom, Minkicom, a najviše Minkom. Tetka Rehanićka tako je zvala. To malo siroče, što je ostalo bez roditelja, gledao je svak milo i javio joj se milije, jer je bilo i jedina našljednica ogromnog imetka Zuhrića. Starci, prijatelji Ibrahim-bega, zaustavljali curicu i milujući joj lijepu zlatnu kosu, žalili da će eto na ovom djetetu izumrijeti staro pleme Zuhrića.
– Rahmet mu duši! – govorili u sebi i okretali se za curicom, gledajući kako lijepo i pristojno ide gledajući preda se.
Minka se odgajala kod tetke, udovice iza Rifat-bega Rehanića, koja nije imala svoje djece. Tamo je rasla kao ptica u kafezu. Tetka je volila kao svoje dijete. Tetošila je i mazila. U tetkinoj kući svak je gledao Minku i što je ona zaželjela, to je moralo odmah biti. Sluge i sluškinje pazile su na njezin pogled. I tako vremenom postala Minka, u tome životu, pri takvim prilikama i samovoljna, razmažana, bogata jedinica i svoje tetke. Tetka Rehanićka bila je poznata u Travniku kao pametna i bistra žena, pa nije niko ništa rekao protiv kada je Minki uzela i učiteljicu za ručni rad, ozbiljnu i povučenu gospođicu Linu Jagdićevu. Neki su rekli da je to tetka vidila u Sarajevu, da je to običaj kod bogatih porodica, pa nisu mogli njojzi zamjeriti. Učiteljica je učila modemi ručni rad, a tetka sama podučavala je starinskom vezu zlatom i brojem. U to je vrijeme i Minke nestalo sa travničkih sokaka. Ona se “sakrila”, i sa učiteljicom Jagdićevom brzo se sprijateljila. Lina je znala ubrzo steći povjerenje svoje učenice. Ne samo ručni rad nego i sve drugo što je Lina mislila daje nužno jednoj djevojci, poučavala je. I tako je Minka stekla više od Line nego je tetka Rehanićka i mislila.
Dvije su godine tako prošle. Minka se razvila u potpunu djevojku. Rifat-begovici već počele stizati poruke sa raznih strana, kud god je bilo poznato ime Ibrahim-begovo, ali je tetka odbijala sve. Djevojci nije o tome nikad ništa rekla. Tek Jagdićeva je znala za neke, koje je čula od stare hanume. Jagdićevu je volila i Rifat-begovica, radi ozbiljnosti i povučenosti, jer nije o njoj čula, kao o drugima… Lina je bila uvijek u njihovoj kući, izuzev ono vrijeme kada je bila u školi. Najzad su izlazile zajedno na šetnju kroz Hasan-aginu mahalu, preko Kupila, do Bunar-paše i vraćale se s druge strane. Zajedno bi otišle u Vitez tetkinoj rodbini. To je bivalo većinom u dane kada Lina nije imala predavanja u školi. Inače je i Minka sjedila kod kuće čitajući knjige, koje joj je Lina donosila iz školske knjižnice ili kupovala u knjižari…
Izvor: Abdurezak Hifzi Bjelevac, Minka, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK „Preporod“, Sarajevo, 1996, str. 27-28.
