Ahmed Pervan iz Fatnice kod Bileće je pod zastavom Osmanskog carstva izgradio respektabilnu vojničku karijeru, tokom koje je spriječio velikog francuskog vojskovođu da zauzme Akku.
“Da ne bi toga čovjeka, ja bih bio prevrnuo cijeli svijet”, navodne su riječi francuskog cara Napoleona Bonapartea izrečene nakon neočekivane i šokantne propasti njegove vojne misije u Egiptu 1799. godine.
Ovaj događaj za nas ne bi bio tako zanimljiv da odgovornost za naneseni poraz francuskoj vojsci ne nosi čovjek hercegovačkih korijena, Ahmed-paša Džezar, koji je pod zastavom Osmanskog carstva izgradio respektabilnu vojničku karijeru.
Najveći broj vjerodostojnih povijesnih izvora govori da je nesumnjivo mjesto njegovog rođenja Fatnica, mjesto nedaleko Bileće, u Hercegovini. Rođen je, prema tvrdnjama Safvet-bega Bašagića, u muslimanskoj porodici Pervan. Sa svega 18 godina napustio je rodni kraj i otišao u Carigrad, gdje je izvjesno vrijeme radio kao lokalni berberin.Od Fatnice i Bileće do Carigrada i Kaira
Godine 1757, kad je u prijestolnici objavljen poziv za mobilizaciju, pridružio se sviti tek imenovanog egipatskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua, slavnog vojskovođe koji je dva desetljeća ranije pod Banjom Lukom predvodio bosanskohercegovačku vojsku u pobjedi protiv Austrije.
U Kairu je Ahmed-paša pristupio Memlucima, gdje je ostao sve do 1768. godine. Bio je u službi, najprije, u jedinicama istaknutnog prvaka Saleh-bega, da bi ga, nakon što se pročuo glas o njegovim vještinama i sposobnostima, u svoje redove doveo aktuelni vladar Ali-beg. To je bilo vrijeme velikih unutrašnjih nemira u Egiptu, izazvanih borbama janjičarskih vođa za vlast.
U smirivanju pobunjenih strana učestvovao je i Ahmed-paša, isprva samo kao običan vojnik u Ali-begovim odredima, da bi njegov ugled i utjecaj vremenom rastao. U jednoj od akcija kod Damijete uspješno je savladao odmetnute janjičare i nemilosrdno smaknuo njihovog vođu za primjer drugima.
Izvori tog vremena ga, zabilježio je Teofil Koetschet, opisuju kao ”krasna, stasita mladića, neobične tjelesne snage, a ipak nježnih oblika, naivna, a opet vatrena, prkosna i divljeg pogleda”. Bio je blizak saradnicima i prijateljima egipatskog namjesnika.
Surovi izvršilac namjesnikove volje
Godine odanosti donijele su dugo mu iščekivanu nagradu. Ahmed-paša je postavljen na vrlo plaćen, ali jednako opasan položaj policijskog nadzornika. Date su mu široke ovlasti, pa je u svim mjestima pokrajine dijelio pravdu za sitne i krupne zločine. Svjestan njegovog iskustva i vojničkih sposobnosti, Ali-beg je u njemu vidio čovjeka koji će se bespogovorno obračunati sa svim protivnicima namjesničke vlasti i uspostaviti red u Egiptu.
Tako je i bilo. Svako ko je se usudio podizati bune i pozivati na smjenu vlasti Ahmed-paša ga je izveo pred kadiju ili mu se zameo svaki trag u vješto planiranoj krvavoj zavjeri. Okrutno postupanje u narodu je izazivalo strah, zbog čega je prozvan džezar (tur. gazzar – krvnik, mesar). Njegova reputacija bila je poznata svima, čak i izvan Egipta.
Zbog zasluga i lojalnosti Ali-beg ga je imenovao emirom, čime se njegovo bogatstvo i utjecaj u društvu naglo povećavao. No, kako uvijek postoji i druga strana medalje, tako savremenici bilježe da je Ahmed-paša Džezar imao razumijevanja i saosjećanja za siromahe, cijenio umjetnike i nerijetko ih pomagao.
Ahmed-paša Džezar je od 1768. do 1772. godine bio upravitelj u Anadoliji, Antakiji, Damasku (Šamu) i, na kraju, opet u Egiptu. U Damask će na vlast doći ponovo 1772. godine, a tri godine kasnije imenovan je valijom Akke (Akra), iz koje je skoro tri desetljeća suvereno vladao cijelim Damaskom.
Stotine vojnika je zarobljeno, generali izginuli
Njegov položaj je na carigradskom dvoru podrivan od francuskog konzula, osmanskih vojskovođa s neskrivenim ambicijama da Ahmed-pašu Džezara naslijede na vlasti, ali su njihovi pokušaji ostali bez rezultata. Na upravu mu je, navodno, nuđen i Bosanski pašaluk.
U Akki je izgradio veliki broj građevina: obnovio stare i podigao nove gradske zidine, nekoliko hanova, bazar, hamam i vodovod. Akka je za vrijeme njegovog namjesnikovanja bila jedan od najrazvijenijih gradova u Osmanskom carstvu. Među svim objektima podignutih sredstvima iz njegovog vakufa najljepša je džamija, najveća izgrađena u Palestini izvan Jerusalema.
Godine 1799. sve su glasnije bile vijesti o kretanju francuske vojske prema Akki, koja će se za dva dana naći u potpunom okruženju neprijatelja. U svojstvu seraskera, naredio je Ahmed-paša hitnu mobilizaciju i provjeru sigurnosti zidina koje su opasavale grad. U međuvremenu je kao pomoć braniocima grada stigao i Sidney Smith, procijenivši da su zidine grada Akke vrlo dobre utvrđene i da ih francuska vojska neće moći probiti.Žestoki napadi francuske vojske su počeli krajem marta, okrećući cijevi poljskih topova prema glavnoj kuli i granatiranjem grada puna dva mjeseca. Akka je, uprkos tome, odolijevala napadima. Napoleonova fanatičnost sve je bila veća, na što je Ahmed-paša odgovorio iznenadnim protunapadom i borbom prsa u prsa vojnika dvije vojske pred zidinama grada. Džezarevu vojsku pomagale su tada i malobrojne engleske jedinice. Hiljade žrtava – što mrtvih, što ranjenih – ležale su na polju. Stotine francuskih vojnika je zarobljeno, generali izginuli. Akka je spašena.
Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik…’
U aprilu 1802. godine na audijenciju kod Ahmed-paše Džezara stigla je engleska deputacija, za koju je pripremljen velikodušan doček u pašinom saraju. Ispred i izvan grada još uvijek su bile vidljive posljedice Napoleonove opsade. Uprkos tome, grad je i dalje bio lijep. Sastanak i razgovore detaljno je u svome dnevniku zabilježio brodski pukovnik John Squire.
“Vezir ima bogate haljine i vrijedne ukrase u izobilju”, nadmeno i ponosno je govorio Ahmed-paša, “ali on nosi svo svoje bogatstvo na sebi. Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenavnikut na dvorove i ljubaznost, ali odgojen u vojničkim logorima i na bojnim poljima. Nemam lijepa odjela, niti fine šalove; no moje čete su brojne i dobro plaćene. Ja sam stručnjak u rukovanju sabljom; jednim udarcem svoga mača presjekao sam na dvoje cijev muškete”.
Gazio je, vjerovatno, osmo desetljeće života. Ahmed-paša Džezar umro je 1804. godine, a njegovo tijelo ukopano je u dvorištu džamije u Akki. Tako je skončala impozantna vojnička karijera čovjeka pred kojim je uzmakao Napoleon Bonaparte, car jedne od najvećih vojnih sila u historiji svijeta.
