Njegovo rođenje i smrt su omeđene sudbinskim godinama za Bošnjake i Bosnu. Naime, rođen je u Odžaku na Savi 1878. godine kad je Švabo zauzeo Bosnu, a umro u drugoj godini Prvog svjetskog rata kad se već nazirao kraj Austro-ugarske monarhije.
Ćatić je preselio na Ahiret na današnji dan 6. aprila 1915. godine u Tešnju u 37 godina života.
Nijedan dnevni list ni časopis nisu čak ni registrirali njegovu smrt. Tek godinu kasnije, u trobroju Bisera, kojeg je Ćatić uređivao od 1910. do 1914. godine, tokom najplodnijeg stvaralačkog razdoblja svog života, izašao je topao nekrolog od druga mu i prijatelja Šemsudina Sarajlića. Njegova dženaza bila je po broju prisutnih jedna od najmanjih koju je Tešanj ikada vidio. Legenda kaže da je došlo svega pet ljudi. Budući da je šerijatski uvjet za valjanost dženaze prisustvo najmanje sedam osoba, okupljeni oko Ćatićeva tabuta morali su negdje pronaći još dva čovjeka da bi pristupili klanjanju dženaze-namaza, i velikog pjesnika vratili iskonu.
Tim povodom donosimo njegovu pjesmu Ramazanski kandilji.
Ramazanski kandilji
U praznini noći, u tišnu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture,
Ko tanahna parca rumenoga maka.
O, što li to gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure,
I dok c'jela zemlja duboka je raka?
Čuj! Crveni jezik nijemo mu zbori:
Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitoga Boga!
I ja žrtvu njemu svojom krvlju palim,
I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga…
