Ljudska prava su u potpunosti potisnuta, u drugom su planu, i građani više ne vjeruju da mogu da dođu do svojih osnovnih prava, ocijenjeno je povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prav, a na konferenciji za medije u Sandžačkom odboru za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Predsjednica Sandžačkog odbora, Semiha Kačar je rekla da se tokom 2022. godine, u situaciji zarobljene države sa obezvređenim i urušenim institucijama, građani osjećaju potpuno bespomoćno i obespravljeno.
“Imajući u vidu da je srpska politička kultura autoritarna i u toj tablici vrijednosti ljudska prava su na samom dnu. Mogućnost da se nešto promijeni danas je veoma mala. Političke i kulturne elite privlače nacionalne teme, a manje tema ljudskih prava. Građani sve manje vjeruju da mogu insistiranjem na ljudskim pravima da ostvare neki boljitak“, ocjenila je Kačar.
U obraćanju medijima ona je konstatirala da živimo u korumpiranom i amoralnom društvu koje je sa partijskim mrežama i odnosima na relaciji klijent-patron, da su u toj relaciji najbitnije partijske veze i imaju veći značaj nego ljudska prava.
“Kao i do sada što su bile najugroženije su bile socijalno-ranjive grupe. Sada je situacija još alarmantnija i teža, imajući u vidu da je bio kovid, jer se, kako na lokalnom tako i nacionalnom nivou ništa ne sprovodi i ne radi. Teško može da se očekuje neki boljitak”, istakla je ona, predočivši da su na udaru osobe sa invaliditetom, siromašni građani i romska zajednica.
Također, odnos države prema nedavnoj prošlosti i dalje je, kako je ukazala, neodgovoran.
“Režim nikada nije napravio otklon od politike devedesetih koja se sprovodila na ovim prostorima. Imamo i dalje žrtve članova porodica koje i nakon tri decenije tragaju za pravdom. Članovi porodica žrtava rata ne mogu da ostvare osnovna prava. Nemamo promocije istine, ne radi se na tome da se zločini ne ponove, nema pravde, nema reparacije”, zaključila je ona, dodavši da je u pitanju državna politika, a ne nedostatak sredstava za obeštećenje.
Prema stanju ljudskih prava Sandžački odbor je zaključio i da država ne vodi integrativne politike prema manjinskim zajednicama kao što su Albanci i Bošnjaci, dok je sa Romima situacija posebna zbog diskriminacije po više osnova.
Ocjenila je da nezavisne institucije kasne sa reakcijama, posebno sa reakcijama u vezi odluka koje država donosi na štetu građana.
“Građani se osjećaju bespomoćno i obespravljeno, čak i kad treba da se vodi neki postupak pred državnim organima da bi se ostvarili neko pravo, građani odustaju zbog dužine trajanja, plaše se od konačnog ishoda, da li će bit u korist institucija koje su kršila prava, da se ne bi izlagali dodatnim troškovima”, navela je ona.
Novinar Nikola Kočović je, govoreći o stanju u medijima, kazao da su novinari u nešto boljem položaju od socio-ranjivih grupa ali da je stanje medijskih sloboda u Srbiji najgore u regionu.
“O stanju medija i novinara u Srbiji govori podatak da se novinarima pale kuće, da su medij na lokalu žrtva slap tužbi, da su na meti velikih korporacija. Znamo kakve pritiske, skrivene ili otvorene, trpe od strane nosilaca javne vlasti. Znamo da novinari, često, pribjegavaju autocenzuri da ne bi trpjeli kritike i suočavali se sa gnjevom osoba koje kontroliše medije. Znamo na kakve ekonomske pritiske smo naviknuti. Primanja novinara su u Srbiji na granici minimalca”, ukazao je Kočović.
Sead Biberović, iz Urban-In-a, smatra da su ogromnoj većini građana ove zemlje u ovoj godini bila ugrožena ljudska prava i da se Novi Pazar posebno ističe sa ekološkim problemima, kao životnim i osnovnim.
“Ako ne preživimo, ako sve više umiremo, druga prava mi ne trebaju. Ja se ne sjećam kada je vazduh u Pazaru bio čist. Došli smo u situaciju da smo srećni kada je prihvatljiv. Dišemo prihvatljiv vazduh svakih petnaest dana i sretni smo. Ne govori se o tome da je zagađen vazduh, što se tiče lokalne samouprave. Nisam čuo, to se ignoriše”, ukazao je Biberović.
On je naglasio “da su ljudska prava javni interes svakog pojedinca, da javnog interesa nema i zbog toga nema ni ljudskih prava”.
Poručeno je da, ako Srbija teži demokratskom društvu i vladavini prava, onda se ljudska prava ne poštuju u onoj mjeri koju poštuju države koje zaista tome teže, ali i da dodatno zabrinjava odnos međunarodne zajednice.
